1. Sveto pismo započinje slikovitim izvješćem o stvaranju vidljivog i nevidljivog svijeta u sedam dana. Koliko su trajali ti biblijski „Božji dani“ to prepustimo znanosti neka ona rješava. Kao kruna i vrhunac Božjeg djela, je stvaranje muškarca i žene na sliku i priliku Božju. Od Geneze do Knjige otkrivenja, božanska objava nam više puta govori o ženidbi i o njezinu “otajstvu”, o njezinu ustanovljenju i o smislu koji joj je Bog dao, o njezinu podrijetlu i svrsi, o različitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama što proizlaze iz grijeha i o njezinoj obnovi “u Gospodinu” (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve[1].

U današnjem prvom čitanju iz  Knjige Postanka ocrtana je upravo ta ženidbena stvarnost u svojem izvornom obliku. Muškarac se, čuli smo, osjeća nepotpunim, osjeća se samim, osamljenim,  jer mu se »ne nađe pomoć kao što je on«, sve dok Bog ne stvori ženu, ženu koja je »sudionica iste zbiljnosti i dostojanstva kao i muškarac. Na tu se, dakle, ženidbenu zbilju poziva Krist Gospodin u današnjem Evanđelju kojeg smo upravo navijestili u svojem viđenju ženidbene ljubavi iz koje izrasta i koja oblikuje obitelj  – obitelj koja je »slika i prilika« Presvetoga Trojstva – »slika i prilika« onog Otajstva iz kojeg izvire svaka prava ljubav,  »slika i prilika« Trojstvenoga Boga  koji je zajedništvo osoba i koji stoga u svojem najdubljem otajstvu nije samoća, nego obitelj, jer u sebi sadržava očinstvo, sinovstvo  i ljubav  koja je bît obitelji«[2].

2. Ono što je Isus u današnjem Evanđelju poručio farizejima, a zatim i predao svojim učenicima u nauku o ženidbi i obitelji, riječi su Vječnoga života koje se tiču svakoga od nas. U njima »prepoznajemo tri osnovne postaje Božjega nauma.

U početku je prvotna obitelj: Bog Stvoritelj ustanovio je brak između Adama i Eve kao čvrst temelj obitelji. Ne samo da je stvorio ljudsko biće kao muško i žensko (usp. Post 1, 27) nego ih je blagoslovio da se plode i množe  (usp. Post 1, 28). ”Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu  i njih dvoje bit će jedno tijelo” (Post 2, 24).

Potom je taj savez, ranjen grijehom, u povijesnom obliku ženidbe, u kojem se očitovao u Izraelovoj predaji, imao razne inačice: monogamiju i mnogoženstvo, stalnost i rastavu, uzajamnost i ženinu neravnopravnost i podčinjenost muškarcu. Mojsijev ustupak mogućeg otpusta (Pnz 24, 1 ss.), koji vrijedi još u Isusovo vrijeme, dâ se razumjeti u tom okviru.

Na posljetku, pomirenje palog svijeta dolaskom Spasitelja ne samo da ponovno uklapa u svoj poredak izvorni božanski naum, nego povijest Božjeg naroda vodi prema novom dovršenju. Krist Gospodin, dakle, »nije tek  vratio ženidbu i obitelj u izvorno stanje, nego je i uzdigao brak na razinu sakramentalnog znaka njegove ljubavi prema Crkvi (usp. Mt 19, 1-12; Mk 10, 1-12; Ef 5, 21-32)«[3]. On je »uzdigao na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru supružnika te k rađanju i odgajanju potomstva«[4]. To je dakle  onaj stalni i sigurni nauk o čovjeku – muškarcu i ženi, o braku i obitelji kojega je Crkva primila od Krista Gospodina i kojega je naviještala i naviješta ljudima svih vremena i iz svih naroda. Naviješta ga i nama danas.

3 Jedan od najuzvišenijih izričaja o braku i obitelji Crkva je izložila na Drugom vatikanskom koncilu, u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes[5]. Ovako se ondje određuje brak i obitelj: ”Intimna zajednica bračnog života i bračne ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, uspostavlja se ženidbenim savezom, odnosno neopozivom osobnom privolom. Tako po ljudskom činu, kojim se supruzi uzajamno predaju i primaju, nastaje – također pred društvom – po božanskoj uredbi čvrsta ustanova”[6]. ”Prava ljubav između muža i žene”[7] podrazumijeva uzajamno sebedarje te uključuje i uklapa u sebe i spolnu i osjećajnu dimenziju, u čemu se poklapa s Božjim naumom[8]. Otud jasno proistječe da su ženidba i bračna ljubav koja ju prožima ”po svojoj naravi usmjerene prema rađanju i odgajanju potomstva”[9]. Usto se ističe da su supruzi ukorijenjeni u Kristu: Gospodin Krist ”dolazi ususret kršćanskim supruzima po sakramentu ženidbe”[10] i s njima ostaje (sacramentum permanens). On preuzima, pročišćuje i dovodi do punine ljudsku ljubav te, prožimajući sav njihov život vjere, nade i milosti, supruzima daruje sa svojim Duhom sposobnost da tu ljubav žive. Na taj način supruzi kao da su posvećeni te, posredstvom neke vlastite milosti, izgrađuju Tijelo Kristovo i tvore kućnu Crkvu[11] pa Crkva upire pogled upravo u kršćansku obitelj da bi u potpunosti shvatila sebe kao otajstvo, jer ga obitelj očituje u pravom obliku«[12]. Papa Franjo će, na tom tragu, istaknuti da je »Crkva obitelj obiteljî, neprestano obogaćivanje životom svih kućnih Crkava. Stoga ”sakramentom ženidbe svaka obitelj, u svakom pogledu postaje dobro za Crkvu«[13].

4. Draga braćo i sestre! Svjedoci smo velike krize braka i obitelji. Ono što je duboko bilo upisano u ljudsku narav, u prirodni zakon – čvrsto zajedništvo života muškarca i žene u braku i obitelji, a u Bibliji jasno potvrđeno „Što je Bog združio čovjek neka ne rastavlja“ doživljava duboku krizu. Još i više! U naše dane, u tzv. Zapadnome svijetu pa tako i u našoj Domovini, bît i očitovanje onoga što je ljudska osoba – čovjek kao muškarac i žena, i bît i očitovanje onoga što je brak i onoga što je obitelj, ne samo da se duboko preispituje, nego se stavlja u sumnju, redefinira i ispunja novim posve drukčijim i nama posve stranim sadržajima. Stvara se i promiče neka nova antropologija! Snažno i programirano promiče se neki novi ”identitet”, muškarca i žene, braka i obitelji, stran ljudskoj naravi i Božanskoj objavi. Napose su na udaru kršćanska slika čovjeka – muškarca i žene, kršćanska slika braka i obitelji. Tim misaonim strujanjima i novim naucima neprihvatljiv je govor o ljudskoj osobi – čovjeku  stvorenu na »sliku i priliku« Božju, obdarenu duhovnom i besmrtnom dušom, jedinim stvorenjem na zemlji što ga je Bog htio radi njega samoga, i koje je od svog samog začeća upućen prema vječnom blaženstvu[14]. Ako li ćemo stvari nazvati pravim imenom, s kršćanske točke gledišta riječ je o teškim zabludama o čovjeku. Tom suvremenom neopoganstvu posve je stran i neprihvatljiv govor što ga po Kristovu mandatu i na temelju njegova nauka naučava i promiče Crkva o braku i obitelji kao intimnoj zajednici bračnog života i bračne ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, a koja se uspostavlja ženidbenim savezom, odnosno neopozivom osobnom privolom. Njima je dalek i neprihvatljiv nauk da upravo po ljudskom činu, kojim se supruzi uzajamno predaju i primaju, nastaje – također i pred društvom – po božanskoj uredbi čvrsta ustanova koja se zove obitelj, da prava ljubav između muža i žene  podrazumijeva uzajamno sebedarje te da su ženidba i bračna ljubav koja ju prožima po svojoj naravi usmjerene prema rađanju i odgajanju potomstva. Još im je manje prihvatljiv nauk koji kaže da kršćanskim supruzima muškarcu i ženi ukorijenjenima u Kristu on sam dolazi ususret po sakramentu ženidbe, ostaje s njima, preuzima, pročišćuje i dovodi do punine njihovu ljubav te im sa svojim Duhom daruje sposobnost da tu ljubav žive i da oni  tako živeći, kao da su posvećeni, posredstvom njima vlastite milosti, i tvore kućnu Crkvu i izgrađuju Tijelo Kristovo – Crkvu kao obitelj obiteljî, Crkvu koja je dobro za obitelj, i obitelj koja je dobro za Crkvu i društvo.

5. Draga braćo i sestre. Čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, stvoren je iz ljubavi i za ljubav i bez ljubavi on ne može živjeti ni opstati. „Stvarajući ljudsko biće kao muško i žensko, Bog daje osobno dostojanstvo jednom i drugom jednako. Na svakome je od njih muškarcu i ženi, da prihvate svoj spolni identitet“[15]. Crkva, braćo i sestre, sve to naviješta i ne može drugačije govoriti. Ona nije vlasnica Božje objave pa da je može mijenjati nego službenica  i vršiteljica Božjeg nauma.

Za sve to shvatiti i prihvatiti, potrebna je vjera u Krista Gospodina. Potrebno je vjerničko predanje Bogu koje je puno djetinjega, bezpridržajnog povjerenja u Boga, nadahnuto Isusovim riječima iz današnjeg Evanđelja: »Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući« (Mk 10, 12).

Molimo se danas, draga braćo i sestre, Blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj Majci, Kraljici svete krunice,  Kraljici obitelji koja je »duša duše hrvatske«, da nam od svoga sina izmoli takvu vjeru. Molimo također i za naše obitelji da budu čvrste, stabilne zajednice međusobne ljubavi i vjernosti supružnika, kolijevke života. Molimo također Božji blizinu i našu ljudsku pažnju za sve one koji su se sticajem okolnosti udaljili svojim bračnim životom i ponašanjem od kršćanskog nauka o braku i obitelji.

Najvjernija odvjetnice na braniku stoj. Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.

[1] Usp. Katekizam Katoličke Crkve (KKC), br. 1602.

[2] Usp. Relatio finalis, Zaključno izvješće biskupske sinode svetom ocu Franji, Poziv i poslanje obitelji u Crkvi u suvremenom svijetu, br.  38.

[3]  Relatio finalis, br. 38.

[4] KKC, br. 1601.

[5] Usp. GS 47-52.

[6]  GS 48.

[7] GS 49.

[8] usp. GS 48-49.

[9] GS 50.

[10] GS 48.

[11] usp. LG 11.

[12] Relatio finalis, br. 42.

[13] Papa Franjo, Amoris laetitia – Radost ljubavi, Posinodalna apostolska pobudnica, KS, Zagreb, 2017, br. 87.

[14] Usp. KKC, 1701, 1703.

[15] KKK, br. 2393.