Od stolova za stolni tenis došli smo k ovomu stolu koji povezuje sve stolove svijeta, sve prostore našega života, susrete ljudi međusobno i susrete s Bogom koji nas poziva u svoje zajedništvo ljubavi.

U tome nas susretu ponajprije pozdravlja Gospodin darom svoga mira, a u tome miru, zajedno sa subraćom svećenicima te osobito sa đakonom Marijanom, povjerenikom za šport naše Nadbiskupije, pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre športaši, kao i predstavnike športskoga života, čelnike saveza, klubova, zajednica, trenere, kao i sve djelatnike, te predstavnike Grada Samobora.

Zahvaljujemo Gospodinu na njegovoj prisutnosti, nadahnućima i pomoći tijekom natjecanja, športskih ostvarenja, na ljepoti igre, jer gdje god se nalazili i štogod činimo unosimo sebe i svoju kršćansku vjeru, uvijek u nesebičnosti i brizi za bližnje.

Mi smo se odlučili za Krista, a ta odluka se odražava u svakome trenutku našega života, ne kao opterećenje, nego kao otkriće i radost. I u svemu prinosimo Bogu ono čega nam je duša puna, svoje bogatstvo. Gospodin nas poziva da mu ne dajemo od suviška, nego ono što nas određuje, ono što je dio našega života.

Spomenimo se svih kojima je potrebna Božja blizina, zamolimo čistoću srca, da bismo vidjeli što Bog želi od nas i da bismo, kao veseli darivatelji, bili za ovim stolom vječnoga života. Zastanimo u tišini i molimo Gospodina da nam oprosti i da oprostimo jedni drugima.

Homilija

 Liturgijska čitanja: Dj 14, 1-3.4-5; Ps 23; Lk 21, 1-4

1. Braćo i sestre, današnja Božja riječ naizgled nije povezana sa športom, pa tako niti s temama koje bi netko očekivao u ovoj prigodi. Teško da bi netko izabrao ove biblijske stranice da bi izravno progovorio o kršćanskome odnosu prema športu.

No, meni se sviđa redovitost liturgijskih čitanja i iznenađenje koje Evanđelje unosi u našu očekivanost. Jer, svako je evanđelje za svaki životni trenutak…

Čuli smo Isusovu pohvalu siromašne udovice koja ima snage podijeliti imetak, štoviše ‘žitak’, kako lijepo kaže hrvatski prijevod, spajajući u jednu dvije hrvatske riječi: život i imetak. Predivno! Nije mi poznat niti jedan jezik koji bi imao tako lijepu riječ za sadržaj koji se nalazi u ovome Evanđelju.

2. Nije teško zaključiti da je u prvim kršćanskim zajednicama većina kršćana bila siromašna, a imućniji su vjernici svoja dobra davali na raspolaganje zajednici. No, društvene i gospodarske razlike s vremenom su donosile sve veće poteškoće i u Crkvi. Sjetimo se da prve opomene, vezane uz slavljenje euharistije, sveti Pavao upućuje upravo zbog neosjetljivosti, nejednakosti, što vodi u suprotnost smisla euharistije koja je zajedništvo bez podjela. Zbog toga je udovičina gesta bila itekako aktualna za prve kršćane, a ništa manje i za nas danas.

Naime, hramski novac bio je namijenjen bogoslužju, održavanju zgrade i osoblja, a dio toga novca bio je namijenjen siromasima. Dakle, sve su to bile dobre i opravdane svrhe. No, znamo da se svaka dobra nakana može zlorabiti.

Poznato nam je da su pomoć i zaštitu u ondašnjemu društvu trebale udovice i siročad. U svemu su ovisili o ljubavi bližnjih. Dodatno je lijepo u Evanđelju to što vidimo da su upravo takvi znali dijeliti ono malo što su imali. S pravom kaže izreka: Sirotinja neće dopustiti da sirotinja umire od gladi.

3. Isus pak tumači što je vrjednije: novčić udovice ili bogati darovi bogatih. Može se reći da puno novca može pomoći mnogima, dok malo novca to ne može. Znamo da i danas za djela ljubavi, za naš Caritas trebaju sredstva.

Razmišljanja su i onda i danas slična.

Sjetimo se Isusovih učenika koji su mislili da samo s puno novca mogu riješiti pitanje gladi mnoštva koje je slušalo Isusa. Tako su predložili da ljudi idu kupiti kruha, ali je Filip upozorio da je dvjesto denera premalo, gotovo ništa za tolike (usp. Lk 9, 13; Mk 6, 37). Što su tek dva novčića? Tek nekoliko lipa.

Ali Isus ima drukčije kriterije. Privlačeći pozornost učenika na udovičinu gestu, Isus i njih i nas poučava gdje trebamo tražiti Božju volju: u siromašnima i u uzajamnome dijeljenju. Što je razlika? Bogati su bacali od suviška, a udovica od sirotinje.

Valja napomenuti da je gesta davanja milostinje bila vrlo važna za Židove, jer je bila dobro djelo prema riječima Ponovljenog zakona: „Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj.“ (Pnz 15, 11) Milostinja dana u Hramu za potrebe zajednice bio je način ispovijedanja vjere da sva dobra pripadaju Bogu, a da smo mi ljudi samo upravitelji. No, težnja da gomilamo uvijek raste u ljudskome srcu, obnavlja se i jača. Zato Isus bogatomu mladiću – govoreći o ‘jednome koje mu nedostaje’ – kaže da se oslobodi navezanosti na zemaljsko.

Dijeljenje dobara s drugima i solidarnost obilježja su koja Duh Sveti želi ostvariti u našim zajednicama. zato kršćani nisu zgrtali u sebičnosti, nego u uporabi na dobro bližnjih. Tako je i danas, s istim starim kušnjama.

Ulazak bogatih u kršćanske zajednice i njihova dobra olakšala su život, omogućila širenje Radosne vijesti, putovanja, ali je s druge strane postojala opasnost zgrtanja i zaustavljanja, neosjetljivosti za bližnje. Isusova pozornost prema udovičinoj gesti znakovita je za svakoga tko se zalaže za Kristovo kraljevstvo.

4. I dalje: što to ima sa športašima? Ovo je Evanđelje ispunjeno govorom o smislu, o odnosu, o daru. I prvo što me u njemu privuklo nije udovičina nego Isusova gesta: Isus je podigao pogled, pogledao je i vidio… Evanđelje je prostor pogleda. Oči su slika srca koje vidi; kršćanin je čovjek koji vidi oko sebe. Podignute glave, ali ne ohola srca; to je ponizni pogled koji nije prikovan uz zemlju, jer takav pogled ne vidi. Isusa ne slijedimo tako da pazimo na svoje korake, nego da vidimo bližnje.

To je znakovito i za šport. Koliko se puta potvrdilo, a toga smo naročito postali svjesni ove godine s uspjesima Hrvatske u svjetskim razmjerima, da nije dostatno gledati sebe, nije najvažnije vidjeti loptu, svoje pokrete, osluškivati svoje planove, nego su važni drugi; vidjeti suigrače, razmotriti polje i živjeti duh zajedništva, radosti, potpore. To vrijedi i za pojedinačne športove; to kao Crkva želimo gajiti i unositi u sva ozračja u kojima živimo.

Isus nam pogled skreće prema onomu što je učinila udovica, da bismo vidjeli što je on učinio za nas: dao je sebe, potpuno, ne od suviška, nego bez ostatka. To je darivanje srcem, pri čemu nije presudna količina, nego duh kojim se dariva. Isusova vaga i njegov sat drukčiji su od naših.

5. A gdje je Isus podigao pogled; u kojemu se prostoru događa taj susret? U Hramu je postojala riznica koja je bila povezana hodnikom do predvorja. Novi zavjet tu riznicu i taj hodnik zove gazofilacij (grč. gazophylákion, od ‘gaza‘, perzijske riječi koja znači ‘blago’, i ‘phylakion‘, mjesto čuvanja).

Vama je taj pojam vjerojatno poznat po latinsko-hrvatskome rječniku pavlina Ivana Belostenca: Gazofilacij ili riznica latinsko-hrvatskih (ilirskih) riječi. Na tom je hodniku bilo trinaest kutija s otvorom u obliku trube. Novac, čini se, ljudi nisu ubacivali osobno, nego su ga predavali zaduženomu svećeniku koji su darove ubacivali prema naznaci prinositelja. Tako je taj hodnik bio neka vrsta pokazivača tko je zašto i koliko dao.

U ovoj prigodi taj bih gazofilacij, hodnik s kutijama za priloge mogao usporediti s nekom vrstom ‘semafora’ na stadionu ili s tablicom postignutih rezultata. Pokazivano je koliko je tko uspješan, zaslužan i, konačno, ugledan.

Isus dovodi u pitanje tu ljestvicu i rezultate.

6. To nas upućuje prema pitanju što je najveći rezultat. Što je uopće ‘rezultat’. Kao što su neki već primijetili, volim posegnuti za izvornim značenjem. Danas se posvuda mjere i ističu rezultati. Oni su shvaćeni kao neke brojke, kao vrijednosti kojima se uspoređuje, ali korijen od kojega dolazi ta često korištena riječ je puno ljepši: re-sultare, re-saltare, doslovno ‘ponovno skakati’, ali se misli i na odbijanje, na odjek zvuka; ili pak na neka elastična tijela koja se vraćaju u početni položaj i vibriraju.

Tako su i rezultati odraz, pokazatelji onoga što se ugradilo, što se promatralo i istražilo. Rezultati su plodovi određene zauzetosti, nastojanja, uzdizanja. Ipak, najljepša je slika pokreta radosti i zvuka.

Rezultat priziva riječi koje Isus upućuje na kraju Blaženstava: Radujete se i kličite, jer velika je plaća vaša na nebesima. To je je onaj odjek o kojemu pjeva Marija kada kaže: Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu; riječ rezultat je tako bliska riječi ‘exultet’ kojom započinjemo hvalospjev uskrsnoj svijeći: Nek’ usklikne sad nebesko mnoštvo anđela…

Rezultat nas upućuje na novu pjesmu o kojoj nam je progovorila Knjiga Otkrivenja, pjesma koju nije mogao naučiti netko tko nije otkupljen, tko nije zahvaćen Kristovom ljubavlju do mjere da ju želi živjeti. Ta nova pjesma je pjesma Božjega kraljevstva koje se gradi srcem, darivanjem, nesebičnošću.

7. Što je rezultat, koja je vrijednost Isusova dolaska na svijet? Izvanjski se čini vrlo slaba, poražavajuća, bezvrijedna. To su htjeli postići oni koji su ga uklonili. No, mi prepoznajemo u njemu Kralja, pobjednika u najvećemu sukobu, u sukobu sa zlom i smrću.

Tu novu pjesmu, kao rezultat naše vjere, učimo najviše u euharistiji.

Udovica je ubacila više od svih zbog toga jer je vjerovala u ono što čini; vjerovala je u snagu dara. Bogati su ubacivali od suviška, jer nisu vjerovali u to što su činili, nego izvršavali nešto što je potvrđivalo njihov društveni položaj. To nije nova pjesma. Nova je pjesma uvijek ljubav.

Ponekad zvuče banalno i potrošeno riječi kojima športaši žele reći baš to kada kažu da će „dati sve od sebe“, da će „dati više od sto posto“. Te rečenice djeluju siromašno, ali poručuju da se posvema žele založiti, da daju svoj žitak, a ne suvišak. To donosi rezultat, takav da pokazuju ne samo športaši nego puno ljudi koji su s njima povezani; to odjekuje ne samo u njihovu srcu, nego u srcima drugih ljudi.

Sve to pak može biti polazište za naše djelovanje u svim područjima života, u Crkvi i društvu.

Prinesimo svoj žitak na oltar, da bismo životom mogli pjevati novu pjesmu.

Amen.