U svom se izlaganju usredotočila na razumijevanje invaliditeta iz perspektive teologije invaliditeta, odnosno, kroz njegovo teološko-antropološko poimanje. Ističući da, prema statistici Svjetske zdravstvene organizacije, 16% svjetske populacije čine osobe s invaliditetom, dodala je da je u Hrvatskoj – prema statistici iz 2023. godine – oko 17 % osoba s invaliditetom. “Kada govorimo o invaliditetu ili intelektualnim teškoćama, tada se misli na biološku, najčešće genetsku malformaciju koja se manifestira kao određena tjelesna ili funkcionalna poteškoća i koja osobi otežava normalno funkcioniranje, mobilnost ili pak sudjelovanje u tipičnim društveno životnim procesima. To znači da invaliditet ili intelektualna poteškoća nije bolest, već drugačije stanje funkcioniranja u svijetu”, upozorila je dr. sc. Vuk Grgić.

“Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) invaliditet definira kao tjelesno, psihološko, intelektualno ili osjetilno oštećenje koje kao posljedicu može osobu spriječiti u ili joj otežati funkcioniranje i uključivanje u sustav društva i društvenih aktivnosti”, dodala je predavačica.

“Međutim, u posljednjih 30 godina bilježe se veliki pomaci u odnosu na razumijevanje invaliditeta i samu inkluziju. To možemo zahvaliti napretku medicine i psihologije, ali i razvoju studija invaliditeta, društvenog aktivizma osoba s invaliditetom te sve veće društvene otvorenosti za prihvaćanje takvih osoba. Ipak, naš je pogled prema osobama s invaliditetom često obilježen posljedicama tzv. mentalnih barijera ili predrasuda koje su tijekom povijesti stigmatizirale, ili čak isključivale, osobe s invaliditetom”, podsjetila je dr. sc. Vuk Grgić.

Od opasnosti krivoga i štetnoga pristupa osobama s invaliditetom izdvojila je stigmu ranjivosti koja je u povijesti dovodila do društvene diskriminacije, emocionalne izolacije i usamljenosti te psihološko-kulturoloških predrasuda prema osobama s invaliditetom. Govoreći pak o teološko – pastoralnom pristupu invaliditetu, predavačica je naglasila da je potrebno diskurs o invaliditetu smjestiti unutar teologije invaliditeta koja potiče da se na invaliditet gleda kroz iskustvo osobe s invaliditetom te kroz perspektivu teologije stvaranja i drugih teoloških disciplina. Tako se podiže sveopća svijest o iskustvu invaliditeta i njegovu značaju unutar pastorala, moralne teologije, teološke antropologije, religiozne pedagogije te kanonskog prava.

“Krajnji cilj teološkog promišljanja o invaliditetu je ukazati i pozvati crkvenu zajednicu i društvo na zajedničko zalaganje kako bi se utišani, ili pak nevidljivi, glasovi osoba s invaliditetom vratili na vidljivo mjesto područja crkvene prakse i tako pozvalo na promišljanje o stanju invaliditeta i svrsi ljudskog života, ne mimo invaliditeta, već u odnosu na invaliditet i s osobama s invaliditetom”, zaključila je doc. dr. sc. Martina Vuk Grgić.