Tko je vetula? U skolastici je davno postojala izreka da vetula – starica može puno više razumjeti o Bogu, odnosno biti savršenija, od visoko obrazovanih teologa, kazao je u predavanju izv. prof. dr. Boris Vulić.  „Naravno, teolozi su se čuvali toga da bi vjeru onih jednostavnih, ‘minores’ ili ‘simplices’, obezvrijeđivali. Što više: teolozi su razumjeli da jednostavni vjernici, premda mnoge sadržaje vjere ne mogu eksplicitno znati, čak niti razumjeti, posjeduju vjeru čitave Crkve (njezin su dio), budući da u sebi imaju želju sudjelovati u kršćanskoj vjeri, koju su zaprimili i koju su prihvatili u ispovijesti sakramenta krsta“.

Govor o objavi, o vjeri kao fides qua i fides quae uvijek je dinamičan govor. „S jedne strane postoji opasnost naglašavanja vlastitog iskustva vjere (subjektivni pristup), pri čemu onda nedostaje crkvena dimenzija vjere (fides quae creditur). S druge strane opet se naglašava vjera Crkve, koja je iznad vremena i prostora (da ne kažemo ‘izvan’ vremena!?), pri čemu se čini da je to vjera primljena, preuzeta kao teorija, koja s konkretnim životom nema veze“.

Odnos između subjektivnoga pristupa i objektivne dimenzije sadržaja vjere uvijek postavlja pitanje balansiranosti jednoga i drugoga. Takvim se razmišljanjima, posebno polovicom 20. stoljeća, zapravo poistovjetilo objavu s teološkim definicijama, rekao je izv, prof. dr. Vulić. „Konačno, ako se krene iz subjektivne perspektive razmišljanja o vjeri, što je zapravo redukcija na moje vlastito iskustvo vjere, onda zapravo nestaje ono što mi Objava doista ima za reći. Ako, pak, s druge strane tražimo samo memoriranje bez iskustva, tada pokušavamo shvatiti Boga, ali bez ‘posljedica’ za život“.

Nova evangelizacija zahtijeva nove priče, stvaranje novih prispodoba. Ne radi se o zaboravu ili odlaženju od poruke, koliko o traženju jednostavnosti govora, koji bi privlačio, istaknuo je. „Jednostavnost nije isto što i površnost. Jasno nam je svima da se mi, kao kršćani, ‘ne možemo moliti sjeni’. Drugim riječima, moramo poznavati sadržaje naše vjere“.

Ona su samo ljudski oblikovani znak Utjelovljenoga Boga – objave u Pismu i tradiciji. No, kako tu tajnu, otajstvo približiti današnjem čovjeku. Služiti se vjerskim naukom – dogmama – potrebno je. „No, nekada se to čini kao ‘otvaranje prozora u prošlost’, umjesto da bude pogled u budućnost. Možda je došlo vrijeme da se mi svećenici, osim obraćenja u ponašanju i djelovanju, obratimo i u misli?“, napomenuo je dr. sc. Boris Vulić.

„Danas se u katehezi i naviještanju ne možemo zadovoljavati samo time da naviještamo i govorimo o onomu što se već nalazi u horizontu naših vjernika?“, kazao je dr. sc. Vulić. Kateheza je uvođenje u život krštenika, a tomu pripada poznavanje Trojedinoga Boga, milosti, povijesti spasenja… Kateheza je potrebna stalnoga praćenja i usmjeravanja sa strane teologije (dogmatike i drugih znanosti).

„Potrebna nam je pomoć: vjeru, koja je oblikovana u sadržajima, razumjeti kao stvarnost (nešto što nas se nužno tiče – Tillich): a) da dolazimo do vjere nije naša zasluga,to je milost (Dj 16,14); b) vjera i ispovijest vjere idu zajedno (Rim 10, 9); c) vjera znači promjenu u povijesti pojedinoga čovjeka: obraćenje! Od Boga darovano spasenje se osobno valja doživjeti! To sve zahtijeva rast u razumijevanju (Ef 3,14-19); d) vjeri pripada i nada, koja se očituje u strpljivosti, podnošenju (Hebr 6,12); e) vjera je odnos s Kristom ne samo kao teorijski svjetonazor nego kao život; f) konačno, vjera nam je darovana, ona je milost, ali dolazi i po svjedočenju drugih (1 Iv 1, 1-14)“, naglasio je dr. sc. Vulić.

„Na kraju, danas je veliki izazov za katehezu i naviještanje, za govor o vjeri općenito, govoriti i svjedočiti vjeru kao nešto što se može spoznati, ali ne samo umom, nego i divljenjem (ne kao praznim osjećajem, nego kao životom, ispunjenim radošću i nadom). Onako, iz perspektive otkupljenja, soteriološki gledano. Kako ‘privesti’ dogmu katehezi? Katehezu dogmi? Znanje o vjeri iskustvu vjere i iskustvo vjere k znanju? Što je Objava za mene? Kako ju onda svjedočiti ne površno, nego jednostavno, ne banalno, nego duboko!?“, zaključio je dr. sc. Vulić.

Boris Vulić svećenik je Đakovačko-osječke nadbiskupije. Predaje dogmatsku teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, sveučilišni je nastavnik na znanstvenom nastavnom radnom mjestu izvanrednoga profesora i trenutno je vršitelj dužnosti prodekana na nastavu i studente istoga fakulteta. Doktorirao je 2013. na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, a od 2014. glavni je i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije, časopisa koji ove godine slavi jubilej 150 godina kontinuiranog izlaženja po čemu je najstariji vjerski časopis na hrvatskom jeziku.