Uz više od stotinu svećenika, sudionika kolokvija pristiglih iz cijele Hrvatske, početku su nazočili i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK za kler bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak i generalni tajnik HBK hvarski biskup Petar Palić.

Nakon molitve Srednjega časa, u riječi dobrodošlice kardinal Bozanić uputio je na važnost sakramenta pomirenja posebno iz perspektive svećenika, koji je u dvostrukoj ulozi u odnosu na taj sakrament, jer svećenik je služitelj sakramenta pomirenja, ali i onaj koji koristi taj sakrament. „Mi smo oni koji ispovijedamo, ali smo i oni koji se ispovijedaju, i taj je međuodnos važan. Koliko je jedan prisutan toliko i drugi, ako se tu nešto poremeti onda nastaje disproporcija“, pojasnio je zagrebački nadbiskup. Kardinal Bozanić istaknuo je kako je hrvatski vjernički puk danas otvoren sakramentu pomirenja, rekavši kako je zagrebačka prvostolnica velika ispovjedaonica osobito od kad je u njoj grob bl. Alojzija Stepinca. Također dosta je pohoditi naša svetišta i vidjeti ljude i to ne samo starije, nego i mlade koji čekaju u redovima da pristupe sakramentu pomirenja, primijetio je zagrebački nadbiskup.

Kardinal Bozanić posvijestio je kako je uz organiziranje pokorničkih bogoslužja u župama, važno i vrijeme tijekom kojeg svećenik sjedi u ispovjedaonici na raspolaganju za ispovijed bez obzira dolazi li netko ili ne.

Uvodnu riječ uputio je predsjednik Vijeća za kler biskup Huzjak. On je naglasio kako ovogodišnji kolokvij pred sudionike stavlja pitanja: što je sa sakramentom pomirenja, sakramentom ispovjedi; što je s njim u osobnom životu vjernika, ali i u životu župne zajednice?

„Svjesni da je došlo vrijeme pastoral sakramenta pomirenja, ali i duhovno vodstvo, koje je s njim povezano, postaviti ne možda u središte našega sveukupnog evangelizacijskog djelovanja, ali svakako na mjesto koje mu pripada, hrvatski su biskupi u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici poručili: ‘Slavlje sakramenta pomirenja uz korisnu mistagošku katehezu u pojedinim vjernicima i u cijeloj kršćanskoj zajednici mora hraniti duh pravog praštanja. Neka se napose svećenici sjete da su poslužitelji pomirenja ne samo u sakramentu nego i u konkretnim situacijama obiteljskog, zajedničkog i društvenog života’ (br. 159.). Zbog toga i naslov ovoga Kolokvija: Živjeti pomirenje“, rekao je biskup Huzjak.

Posvijestio je kako se u pojam pomirenja slijevaju mnoge teme, „kojima smo, u vremenu u kojemu živimo, okruženi, a jedna od njih je činjenica sve većega gubitka svijesti krivnje i grijeha“.

„Zatvoren u svom individualizmu, čovjek ovoga vremena nije više u stanju usporediti se s drugim, te se predaje iluziji da njegov vlastiti život ovisi samo o njemu samome te da bi kao takav smio živjeti, a da pri tome ne bi morao preuzeti nikakvu društvenu, socijalnu odgovornost. Sakrament ispovijedi, pomirenja, pomaže pojedincu da pred očima trajno ima vlastiti život, posebno ako ga veže uz zajednicu koja se osjeća, u dobru i u zlu, dužnom stalno izgrađivati i razvijati upravo to što zapravo i jest: zajedništvo braće i sestara“, rekao je biskup Huzjak, te istaknuo kako je „život, koji se sastoji od idealnih želja i proturječnosti, mjesto koje treba iskustvo ljubavi i milosrđa. Ispovijed je onaj trenutak u kojemu se može dotaknuti i jedno i drugo: i ljubav i milosrđe“. Ispovijed pak omogućuje onomu koji traži oproštenje da postane „sredstvom“ (instrumentom) oproštenja, rekao je.

„Društvo, kakvo je naše, a koje, čini se, zaboravlja snagu oproštenja, sa sobom sve više donosi reakcije poput nasilja, osvete, mržnje. Takvo društvo hitno treba svjedočanstvo oproštenja i znakove milosrđa. Teologija Crkve nas uči da je sakrament pomirenja djelotvorno sredstvo koje čovjeka preobražava“, rekao je biskup Huzjak te naglasio kako je jedan od ciljeva ovoga Kolokvija upravo propitivati snagu i moć sakramenta pomirenja u životu jednoga vjernika, ali i kršćanske zajednice. No, ništa manje i njegove snage u preobrazbi čitavoga društva.
Biskup Huzjak osvrnuo se i na drugu temu koja je bitni dio pojma pomirenja, a tim i sakramenta pomirenja a to je nada.

„Sakrament pomirenja je trenutak u kojemu nada, očitovana u uskrslome Kristu, preobražava sadašnji trenutak svakog čovjeka. Da nada doista postoji, može se uočiti na svakome koraku: broj onih koji su spremni preuzeti odgovornost za dobro čovjeka i naroda raste iz dana u dan; solidarnost često dobiva bitke protiv egoizma; nenasilje se uvijek pokazalo moćnijim „oružjem“ od svake okrutnosti; dijalog je uvijek pronalazio put u bitkama protiv fanatizma… Ipak, živimo u vremenu kada najveća postignuća čovjekova uma vode čovječanstvo do onih iskoraka, koje nitko izgleda ne može spriječiti“, primijetio je biskup.

„Kolokvij, koji je pred nama, shvaćamo kao pastoralno promišljanje o sakramentu pomirenja; o svemu što mu prethodi, kao i o onomu čemu se smije radovati s obzirom na svoje plodove. Vidimo ga kao dio gorljivoga apela svetog pape Ivana Pavla II., kada je poželio novu evangelizaciju Europe i cijeloga svijeta. Ne mislimo ovdje toliko na novu evangelizaciju kao zahtjev za emocionalnim misionarskim djelovanjem s nekim trijumfalističkim obilježjima, koliko na evangelizaciju poniznoga i strpljivoga ‘povratka na iskonske korijene’, u ‘prvu školu kršćanstva’, rekao je biskup Huzjak.

Uslijedilo je predavanje dr. Tončija Matulića „Kultura opraštanja u ‘vremenu bez grijeha’“.