Budi dio naše mreže
Izbornik

Izjava Komisije »Iustitia et pax« HBK - Hrvatski mediji i tržište - 5. ožujka 2009.

Zagreb (IKA)

Izjava Komisije »Iustitia et pax« HBK
Hrvatski mediji i tržište

 

Na tragu izjave Komisije »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije o ozloglašavanjima (20. svibnja 1994.), priopćenja u povodu medijskih prozivki osoba u državnoj službi (27. studenog 1996.) kao i izjave o odnosu masmedija i istine (3. srpnja 2000.) Komisija iznova osjeća potrebu progovoriti o nekim aspektima medijskog života u Republici Hrvatskoj.

Prije svega uočavamo kako je današnji duh vremena obilježen, među ostalim, određenim redukcionizmom u kojem je tržište postalo jedina etička norma, generator svih »vrijednosti«, stvarnost kojoj se sve druge stvari moraju podložiti. Otuda i sve raširenije dijagnoze o tzv. tržišnom fundamentalizmu kao sekularnom obliku isključivosti i dominacije. Posljedice toga fundamentalizma vidljive su u aktualnoj gospodarskoj i socijalnoj krizi ostavljajući za sobom pustoš, strah i paniku koja ponajprije pogađa najslabije i najranjivije.

Iako je bilo za očekivati da će se mediji u svojoj veoma važnoj društvenoj ulozi povoditi i za drugim normama, osim onih koje nameće »tržišni fundamentalizam«, svjedoci smo kako su interesi vlasnika i oglašivača za što bržim i većim profitom, u situaciji sve žešće konkurencije, stavljeni, nažalost, ispred prava čitatelja na cjelovito, istinito i točno informiranje. I mediji, stoga, sve više postaju žrtvom korporativnog novinarstva i svih drugih inačica njihove sprege s kapitalom, pa i politikom. Suočeni s tom situacijom, Komisija »Iustitia et pax« HBK smatra svojom zadaćom i obvezom »založiti se za jasnu i cjelovitu informaciju koja bi trebala poslužiti napretku cijelog svijeta« (Ivan Pavao II., apostolsko pismo Brzi napredak, veljača 2005. godine). Stoga ukazujemo na određene pojave koje ozbiljno ugrožavaju zajedničko dobro hrvatskog društva u medijskom prostoru.

1. Publicitet zla. Prva posljedica podređenosti medija tržištu, kao jedinoj normi, jest žalosni fenomen »publiciteta zla« (V. Tenžera). Naime, publiciranje zla, kao oblik podilaženja najnižim ljudskim porivima, oduvijek je, pa i danas, najlakši, ali i najneodgovorniji način privlačenja masa. U tom smislu, gledajući naslovnice i naglaske većine medija u Hrvatskoj, odmah se primjećuje da je crna kronika postala suvišna rubrika, jer je gotovo najveći dio prostora u medijima zapravo već pretvoren u crnu kroniku. Dapače, nerijetko su čitave novine i informativne emisije isključivo crna kronika. Međutim, kako metodologija »publiciteta zla« očigledno nije vođena željom za raskrinkavanjem zla, ona proizvodi kontraproduktivan efekt – zlo se još više potiče. Upravo nekoliko tragičnih događaja i likvidacija, koji su posljednjih mjeseci duboko potresli naše društvo, na to zorno ukazuju.

Naime, mnogim medijima nije bilo dovoljno zlo koje se već dogodilo, nego su ga još potencirali izmišljajući događaje i tako obezvrijedili žrtve, dovodeći u pitanje njihovo ljudsko dostojanstvo, pravo na privatnost, rušeći istovremeno temeljne etičke i zakonske norme. Mnoge su se insinuacije kasnije pokazale kao laž, onkraj svakog ukusa, čak na granici patološkog. Posebna priča su fotografije osoba stradalih u prometu ili ubijenih na ulici, čime se beskrupulozno nanosi bol obiteljima tragično stradalih.

Unatoč pozitivnim učincima borbe protiv korupcije, senzacionalističko izvještavanje i fotografiranje osumnjičenike implicitno proglašava krivima pa će, bez obzira na nevinost, mnogi od njih nositi teret insinuacija objavljenih u sredstvima društvenog priopćavanja. Iznošenjem imena osumnjičenih od strane nadležnih institucija, što se, nažalost, često čini, ozbiljno se ugrožavaju njihova ljudska prava, napose načelo »pretpostavka nevinosti«, pri čemu mediji u izvješćima i komentarima nerijetko preuzimaju i ulogu pravosudnih organa.

Metoda »publiciteta zla« očituje se i u ignoriranju demantija. Na taj se način marginalizira istina koja opovrgava medijski raširene lažne tvrdnje. Tako zla vijest dobiva veliki publicitet, da bi se nakon istrage nadležnih institucija pokazalo kako je riječ o lažnim optužbama, a što su mediji, uz časne iznimke, prešutjeli. »Publicitet zla« opasan je i za psihičko zdravlje cijelog društva, jer širi i potiče kolektivno uvjerenje da su gotovo sve javne službe korumpirane i da su svi uspješni ljudi sumnjivi lopovi.

2. Medijski reket. Druga rak-rana naših medija, na koju se već u nekoliko prigoda ukazalo, jest problematika tzv. medijskog reketa, u kojem se od institucija ili osoba traži novac u zamjenu za »korektno pisanje« ili prešućivanje. Pojedini narodni zastupnici i gradonačelnici izišli su u javnost s ugovorima koje im je ponudio jedan medij, a u kojima eksplicitno stoji iznos novca koji trebaju uplatiti kako bi taj medij »promicao pozitivne primjere« iz rada »korisnika usluge«. Takvi »ugovori« dodatna su ljaga proklamiranoj »slobodi medija«, ali i javnim dužnosnicima koji su pristali, novcem poreznih obveznika, platiti vlastitu medijsku promidžbu. Time se otvara i problem sprege politike i medija, s novcem kao zadnjim nazivnikom, pri čemu informiranje javnosti postaje ne više svrha, već »kolateralni učinak« interakcije triju moći: kapitala, medija i politike. Takve manipulacije vode odumiranju »javnoga mnijenja«.

U svemu tome, pod pritiskom izdavača, vlasnika medija i kapitala, sve više trpi novinarska struka, i novinari općenito, od kojih se zahtijeva »lojalnost« takvoj metodologiji, pa novinari, nerijetko protiv svoje volje i(li) egzistencijalno pritisnuti, postaju »plaćenici zla«. Treba u tom kontekstu spomenuti i medije u manjim sredinama, koji su u vlasničkoj strukturi gradova ili županije, pa pod nadzorom lokalnih vlastodržaca, više služe političkim oligarhijama negoli informiranju građana i stvaranju javnog mnijenja općenito.

3. Cenzura dobra. Ako tržišni fundamentalizam i novac kao prvi njegov osnovni kriterij postane osnovica i pokretač »uređivačke politike«, onda idemo ususret vremenu s najopasnijom cenzurom, a to je cenzura dobra. Naime, riječ je o uskraćivanju prava javnosti na informaciju o dobru ili o marginaliziranju dobra, pri čemu se društvo pretvara u »reketarenje zlom svih protiv svih«. Stoga se mediji i njihovi vlasnici, čija je moć ali i odgovornost u društvu velika, moraju suprotstaviti »tržišnom fundamentalizmu« i njegovu produktu »reketarenja zlom« u društvu, i sami u tome ne sudjelovati. »Tržišni fundamentalizam« baca u zaborav temeljne ljudske vrijednosti, cenzurira dobro, sve podlaže logici novca i profita do te mjere da nerijetko ozbiljno šteti dostojanstvu ljudske osobe i općem dobru. Sve te pojave u mnogim područjima javnog, a posredno i privatnog prostora, poprimaju zabrinjavajuće razmjere.

4. Hrvatski jezik. Jedna od tih vrijednosti je i jezik. Mediji danas uvelike pridonose ne samo osiromašenju i kvarenju standardnoga hrvatskoga jezika, nego i njegovoj vulgarizaciji, pa tako prostota i nasilje u jeziku dobivaju pravo građanstva i »legitimitet«. Do koje je mjere takvo degradiranje uzelo maha, pokazuju navlastito elektronski mediji koji su puni neopravdanih tuđica i na kojima su prijevodi često vulgarniji od originala.

5. Potreba primjerenog zakonskog okvira i osnaživanje »publiciteta dobra«. Treba na razne načine poticati da spomenute i ine loše pojave, koje u medijskom prostoru kao da nemaju nikakvih granica, dobiju zakonski okvir primjeren čovjeku kao pojedincu i društvenoj zajednici kojoj su neophodne strukture vrijednosti za funkcioniranje i svekoliki razvoj. Istodobno, na različitim razinama treba pokretati i podupirati inicijative koje podižu razinu svijesti i pojedinca i društvene zajednice kako bi bili otporniji na spomenute negativne pojave i učinkovitiji u oslobađanju od (auto)cenzure dobra i u promicanju vrednota neophodnih za svekoliko zdravlje i funkcioniranje pojedinca i društva, pa u mnogo čemu i za njihov opstanak. To u određenim slučajevima može rezultirati bojkotom pojedinih medija, a bojkot može biti još djelotvorniji ako ga pokrenu sami djelatnici dotičnih medija. Svakako, vjera u snagu dobra može, i u konačnici mora, osigurati dobru primjereni »publicitet«, tj. pravo javnosti koje mu se trenutačno u praksi brojnih sredstava javnog priopćavanja osporava.

U Zagrebu, 5. ožujka 2009.

mons. Vlado Košić

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK