320. obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom domovine

Draga braćo i sestre,
dragi hodočasnici, štovatelji svetog Josipa!

Rado sam se odazvao pozivu prečasnog gospodina Alojzija Burje, župnika župe Blažene Djevice Marije Snježne i upravitelja Nacionalnog svetišta svetog Josipa, da pohodim grad Karlovac te euharistijskim slavljem obilježimo 320. obljetnicu proglašenja svetog Josipa zaštitnikom hrvatskog naroda i domovine Hrvatske. Zahvaljujući vam za dobrodošlicu, srdačno pozdravljam prečasnog gospodina župnika, prelata Marijana Radanovića, nazočne svećenike, redovnike i redovnice te Kristove vjernike laike.
Pozdravljam također sve predstavnike civilnih vlasti, a posebno gradonačelnika grada Karlovca gospodina Damira Jelića.
Drago mi je što smo danas ovdje zajedno u crkvi Svetog Josipa, izgrađenoj prije gotovo 30 godina za potrebe vjernika župe Blažene Djevice Marije Snježne u Karlovcu. Izgradnja crkve započeta je 14. srpnja 1968. godine, kada je blagopokojni kardinal Franjo Kuharić blagoslovio njezin kamen temeljac.
Danas se ovdje spominjemo i jednog davnijeg događaja iz hrvatske povijesti. Naime, na poticaj, blažene uspomene zagrebačkog biskupa, Martina Borkovića, Hrvatski sabor je 10. lipnja 1687. godine izabrao svetog Josipa za zaštitnika hrvatskog naroda i naše Domovine. A prigodom obilježavanja 300. obljetnice te saborske odluke, biskupi hrvatskog jezičnog područja na svome susretu, od 30. travnja 1987. godine, odlučili su svečano proglasiti crkvu Svetog Josipa u Karlovcu-Dubovac Nacionalnim svetištem svetog Josipa za Crkvu u hrvatskom narodu, izjavivši tom prigodom: „Činimo to sa željom da se stoljetno štovanje svetog Josipa, prečistog Zaručnika Blažene Djevice Marije i Poočima Sina Božjega – Utjelovljene Riječi i u naše dane produbi, proširi i učvrsti. Izražavamo time svoju osobitu ljubav prema svetom Josipu, koji u velikom zajedništvu Općinstva svetih zauzima posebno mjesto uz Spasitelja našega Isusa Krista i uz njegovu Majku Presvetu Djevicu Mariju” (Proglas naših biskupa o svetištu sv. Josipa u Karlovcu, 30. travnja 1987. godine).
U gradu Karlovcu kao da, na neki način, dotičemo tu pobožnost hrvatskoga naroda prema svetom Josipu. I naš je današnji hodočasnički pohod ovom Svetištu, moglo bi se reći, odgovor i potvrda želje naših biskupa izrečene u Proglasu: „Ova crkva u hrvatskom narodu u naše dane također priznaje svetog Josipa našim osobitim zaštitnikom i želi mu na ovaj način – Svetištem svetog Josipa iskazati svoju pobožnost, poštovanje i ljubav” (Proglas naših biskupa o svetištu sv. Josipa u Karlovcu, 30. travnja 1987. godine). Od tada do danas u ovo su Svetište mnogi rado hodočastili. Drago mi je što je danas s nama graditelj Svetišta te veliki širitelj pobožnosti i štovanja svetog Josipa, mons. Marijan Radanović, koji to ustrajno čini riječju, molitvom i uzornim životom. Iskreno mu na tome zahvaljujemo.
Mi vjernici često se sastajemo slaveći zaštitnike pojedinih osoba, redova, župa, pokrajina ili država. Svaki svetac ima svoj put i na tom putu nešto lijepo privlačno i veliko zbog čega je drag Bogu, ali i obljubljen kod ljudi. Sveti Josip je svetac o kojemu je malo zapisano. U Svetom pismu ne spominje se nijedna njegova riječ. O njemu je zapisana pohvala da bijaše muž pravedan i čestit (usp. Mt, 1,19). No, mašta vjernika spojena s umjetničkim darom stvorila je brojene slike i kipove svetog Josipa. I ovaj kip u Svetištu, dajući tvrdom materijalu toplinu i plastičnost upućuje na lik oca puna nježne očinske skrbi.
Sveti Josip je zanimljiv svetački lik. On je svetac koji mnogo govori bez ijedne riječi. U svojoj skrovitosti potvrđuje se svojim djelima, svojim postupcima, uvijek spreman na savršenu poslušnost Bogu.
Sveti Josip je bio Kristov skrbnik, zaručnik Bezgrešne Djevice Marije, čovjek koji je našem Gospodinu omogućio da na zemlji dobije pravo građanstva, osigurao mu je skrb i zaštitu neophodne svakom novorođenčetu, svakom djetetu i svakom čovjeku. Obećanog Spasitelja, učio je prvim koracima i prvim riječima, učio ga je radu, odgovornosti i ljubavi. Pred ljudima, svojim suvremenicima, bio je njegov zakoniti otac i odgovoran za njega. A ti isti ljudi su se pitali: „Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin?” (Mt 13,54).
Zato je sveti Josip svojom jednostavnošću blizak svim radnicima, osobito očevima obitelji, koji osjećaju težinu života i sve što je povezano s mukom svakodnevnog zarađivanja kruha u znoju lica svoga. Ipak, život svetog Josipa, nešto je posebno. Tom posebnošću on postaje oslonac svima koji se suočavaju sa životnim teškoćama, neizvjesnostima, neimaštinom. Poseban je za naš hrvatski narod koji je u svojoj povijesti kušao gorčinu progona, ubijanja, ratova i razaranja. Sveti Josip je često započinjao život iz ničega. Na putu sklanjanja pred neprilikama, od Betlehema do Nazareta, te od Betlehema do Egipta i natrag do Nazareta, često je, reklo bi se suvremenim rječnikom, bio na pozitivnoj nuli. Gradeći uvijek iznova, on vjeruje i ulijeva povjerenje. To je mogao sveti Josip, muž vjere, koji nam je time postao uzorom vjere i povjerenja. Ispunivši svoju uzvišenu zadaću na zemlji, sveti Josip je, uz Presvetu Bogorodicu, za nas neponovljiva osoba u Crkvi i u povijesti spasenja.
Bog je izabrao Josipa. Možda ćemo se zapitati, zašto je Bog svoj izbor usmjerio upravo na tako neznatnog i poniznog čovjeka, a mogao je birati koga je želio? Rekao bih da takav izbor moramo pripisati činu susretljive Božje ljubavi i brige za nas, činu njegove nježne skrbi za svakoga čovjeka. Bog je sišao s neba na zemlju i postao čovjekom. U susretu s Bogom čovjek u prvom trenutku osjeti želju da pobjegne, da se povuče, da se sakrije. Exi a me, quia homo peccator sum: Idi od mene, jer sam grešan čovjek. Tko je svjestan božanske prisutnosti, ponajprije osjeti želju da se udalji od Boga, a tek onda želju da mu se približi. Kako to? Zato što Božja transcendentnost, iako nam je postala bliskom i dostupnom, ostaje beskrajno uzvišenom.
Međutim, Gospodin se je učinio beskrajno malenim, kako bi postao nama blizak, kako bi postao našim bratom. A da nas ne prestraši, stupa s nama u najintimniji, dubok, ozdravljujuće povjerljiv razgovor, te nas privlači k sebi iskazujući nam svoje povjerenje. “Humilis Deus”, često ponavlja sveti Augustin. Taj veliki naučitelj, kad god govori o otajstvu Utjelovljenja, ne prestaje naglašavati činjenicu: Bog se ponizio, na taj način nam se približio i uklonio osjećaje udaljenosti i otuđenosti kojima smo često opterećeni. On želi postati našim prijateljem, suradnikom i sugovornikom. Bog se u svome Sinu spustio na posljednju ljestvicu društvenih vrjednota donoseći radost poniženima, siromašnima, grešnicima i razbaštinjenima; svima koji su kušali ljudsku bijedu.
Današnje slavlje poziva nas na radosno klicanje i zahvalnost što nas je Kristu približio sveti Josip naš nebeski zaštitnik, i naš zagovornik. On nas svojom poniznošću poziva: dođite Gospodin vas očekuje. Draga braćo i sestre, sveti Josip cijelim svojim životom potvrđuje snažan i ohrabrujući usklik Evanđelja, koji izražava Kristovu nježnu ljubav prema nama: “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas utješiti” (Mt 11,28).
Evanđelje kaže: Isus “siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan… Napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Lk 2, 51-52). Te nas riječi dovode do nazaretske kuće Marije i Josipa. Ta je kuća, kako reče papa Pavao VI., škola Evanđelja u kojoj se počinje upoznavati život Kristov. S Josipom i Marijom uči se vjerovati, uči se Isusa.
Imati vjere, makar i kao zrno gorušice, nije mala stvar. Vjerovati ne znači samo ponekad moliti, ići u crkvu, malo pomagati ljudima, ili u potrebi zazivati pomoć svetaca. Potrebno nam je drugačije zrno vjere. Potrebna nam je vjera po kojoj ćemo se moći posve predati Bogu, imati bezgranično povjerenje u njega. Takva vjera premješta brda (Mt 17,20). Nema priručnika koji bi to mogao opisati. Takva vjera traži spremnost sve staviti na kocku radi Isusa Krista. Vjerovati znači živjeti kao što je Isus živio.
Može li vjera rasti? S vjerom je kao s gorušičinim zrnom. Njega se najprije posije, zatim posijano raste dok ne uzraste u golemo stablo.
Isus nas uči da se vjera rađa iz slušanja Božje Riječi, iz ozbiljnog prianjanja uz Evanđelje i raste u tom neprekidnom dodiru s Riječju. Trebamo doći u dodir s Evanđeljem. Čovjek se osobno mora susresti s Riječju Božjom. Vjera koja raste iz slušanja Riječi postupno će potražiti svoje ostvarenje u spoznaji da je svaki susret, svaki iskreni odnos s bližnjim, izraz vjere bez puno riječi. Samo tada će moj život imati smisla, samo tako će moja vjera biti prepoznatljiva. Kada netko ima takvu vjeru, bila ona malena i poput zrna gorušice, tomu nije teško svjedočiti svoju vjeru, ostvarivati je djelima. Ona tada postaje poput planinskog potoka koji sam sebi krči put. Preporučimo se danas svetom Josipu, mužu vjere da nas zagovara kod Isusa kako bi ojačala naša vjera i povjerenje u Boga.
Molimo danas svetog Josipa za naše obitelji da se u njima uvijek promiče i štiti život, od začeća do naravne smrti. Molimo osobito za roditelje, koji često puta u svojoj popustljivosti odustaju od odgoja svoje djece zbog nesigurnosti i straha. Sluga Božji papa Ivan Pavao II. rekao je katoličkim roditeljima za svog trećeg pohoda Hrvatskoj: „Na vama je da na sebe preuzmete odgovornost ljudskog i kršćanskog odgoja svoje djece, koristeći također pomoć odgojnih stručnjaka te ozbiljnih i dobro pripravljenih vjeroučitelja” (Rijeka, 8. lipnja 2003.).
Danas smo se ovdje okupili spominjući se jednog događaja i njegove 320. obljetnice. Mogli bismo reći da se ovaj spomen tiče u prvom redu Hrvatskoga sabora, hrvatskih zastupnika i posebno zastupnika katolika u Hrvatskom saboru. Oni su prvotni baštinici proglasa iz lipnja 1687. godine. Hrvatski su zastupnici tada u ona teška vremena našu domovinu povjerili zaštiti svetog Josipa. Mi smo danas ovdje okupljeni kao Crkva u hrvatskom narodu i molimo za naš narod i Domovinu nam Hrvatsku. Ona je i danas izložena mnogim pritiscima izvana i iznutra. Molimo za našu djecu i mlade da u svom životu slijede vrjednote Evanđelja. Molimo i za zastupnike u Hrvatskom saboru, osobito katoličke zakonodavce, da svjesni svoje ozbiljne društvene odgovornosti uvijek rade po savjesti koja je ispravno oblikovana i da donose i podržavaju zakone nadahnute i utemeljene na vrjednotama ljudske naravi i koji su u skladu s duhovnom tradicijom hrvatskoga naroda.
Moleći danas za Crkvu, za naš hrvatski narod i Domovinu, potičem na pobožnost svetom Josipu, te završavam riječima iz Proglasa: „Neka u ovom svetištu pobožni hodočasnici nalaze svjetlo Božje riječi, milost svetih sakramenata, hrabrost za dobro, utjehu u teškoćama života, poticaj na djelotvornu ljubav prema Bogu i ljudima. Neka po zagovoru svetog Josipa učvršćuju svoju vjeru i unose u naše obitelji i cijeli narod svjetlo kršćanskog života, savjesnost u radu i mir u sve ljudske odnose” (Proglas naših biskupa o svetištu sv. Josipa u Karlovcu, 30. travnja 1987. godine).
Neka vas danas i uvijek u životu prati zagovor svetog Josipa zaručnika Presvete Bogorodice Marije i zaštitnika hrvatskog naroda i naše domovine. Amen.