„Papa Franjo često govori protiv klerikalizma. Nije to protiv svećenika, nego protiv stava gdje se služba pretvara u vlast. Takve častohlepce Papa naziva jadnicima“, rekao je mons. Puljić, navodeći pet faktora, loših ljudskih sklonosti koje se pojavljuju i u svećeništvu, a ranjavaju i ugrožavaju svećeničko zajedništvo, temeljem naputaka iz govora pape Franje.

U taj kontekst uklapa se i poruka navještaja Jakovljeve poslanice, u kojoj je apostol Jakov „ušao u bit stvari“ i dao „upute vrijedne za svako vrijeme i okolnosti: Znajte, braćo moja ljubljena! Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu“, rekao je nadbiskup.

„Apostol upozorava na opasnosti koje dolaze od ‘slabosti i nesavršenosti jezika’. Snažnim slikama otkriva zlo koje jezik može učiniti. Čovjek može ukrotiti divlje zvijeri, gmazove i morske životinje, ali ‘jezik, to zlo nemirno i puno otrova, nitko od ljudi ne može ukrotiti. Samo suradnja s Božjom milošću to može’ (Jak 3, 8)”, istaknuo je Jakovljevu opasku mons. Puljić.

Dan nakon što je preuzeo papinsku službu, papa Franjo je 22. prosinca 2014. na audijenciji za članove Rimske kurije upozorio na petnaest „oboljenja“ koja, prema papi Franji, narušavaju zajedništvo.

„Prvi je ‘osjećaj nezamjenjivosti’ koji se rađa iz ‘patologije moći i narcizma’. Radi se o pojedincima koji su ‘umišljeni i zaljubljeni u vlastitu sliku’, pa ne vide Boga na licima slabih i potrebnih. Takvima bi, kaže Papa, posjet groblju mogao pomoći da na spomenicima otkriju imena tolikih ljudi koji su također mislili da su ‘besmrtni i nezamjenjivi’“, rekao je nadbiskup.

„Druga rana koja narušava zajedništvo je ‘slaba koordinacija’, kada pojedinci ‘proizvode paralelnu buku jer nema suradnje i timskog rada’. Takvo stanje pogoduje klimi ‘samoživosti i individualizmu’. Događa se da noga kaže ruci ‘Ne trebam te’, a ruka glavi ‘Ovdje ja zapovijedam’. Takva klima razbija zajedništvo i uzrokuje sablazan“, upozorio je mons. Puljić tragom primjedbi pape Franje.

Treća je „bolest naklapanja i ogovaranja“ kada pojedinac postaje „sijač kukolja“ i „hladnokrvni ubojica dobroga glasa svojih kolega i subraće“. „Čuvajmo se ‘terorizma ogovaranja’, neumorno ponavlja Papa“, potaknuo je mons. Puljić, poručivši: „Papa Franjo je udario po neprijatelju odnosa između subraće svećenika i nazvao ih tračevima. Oni ranjavaju i razbijaju dijecezansku duhovnost. Najveći neprijatelj odnosa i veliki neprijatelj dijecezanske duhovnosti su tračevi koji su znak duhovne praznine i oboljenja. Jer truju zrak koji udišemo i prepreka su duhovnom i plodnom ozračju dobrih i trajno pozitivnih odnosa biskupa i klera“, upozorio je nadbiskup Puljić, potaknuvši: „Ne budimo tračari koji zagađuju atmosferu. Neprijatelju ljudskoga roda od početka najdraže je naći se na banketu gdje se pretresaju tuđi grijesi, mane i propusti. On se tada veseli i likuje kad se netko uhvati na njegovu udicu trača jer to je uspješan udar na bit dijecezanske duhovnosti“.

Upozoravajući na „bolest zatvorenih krugova“ koja ugrožava dijecezansko zajedništvo, Papa pojašnjava da u tome „pripadnost skupini postaje jačom od pripadnosti samom Kristu. Malo po malo to se pretvara ‘u rak koji prijeti skladu Tijela’. Kraljevstvo razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti (Lk 11,17)“.

„Kao posljednju od bolesti Papa spominje ‘svjetovnu dobit’ kada ‘apostol pretvara službu u vlast, a vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili moći’. Papa je poželio da njegovi suradnici budu ‘zdrava i skladna zajednica’ koja se hrani Božjom Riječju i euharistijom kako se ne bi pretvorili u birokrate pa funkcionirali poput ‘svjetovnih službenika’ ili podlegli oboljenjima koja na osobit način ranjavaju svećeničko zajedništvo“, rekao je nadbiskup, podsjetivši na Papin poticaj svećenicima da „ne postanu zatvorenici svojih problema“.

Potaknuo je svećenike da se zapitaju što je s njihovom „samoživošću i razdražljivošću, trgovinom nabožnih predmeta, misnih nakana, crkvenih priloga i kolekta, podmirivanjem dugova“. To je svećenicima „poticaj savjesti“ da se popravljaju i budu dostojni djelitelji svetih otajstava.

Govoreći o duhovnosti dijecezanskog klera, mons. Puljić rekao je da se, prema papi Franji, duhovnost svjetovnog klera ogleda u dijecezanstvu. „Dijecezanska duhovnost znači odnos prema biskupu i prema drugim svećenicima. Odnos prema biskupu je neminovan i bitan za dijecezansku duhovnost. Jer, svećenik ne može postojati bez biskupa niti djelovati odcjepljeno od njega“, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši na obred ređenja kad kandidat „obećava poštovanje i poslušnost biskupu i njegovim nasljednicima“.

„Dijecezanstvo se sastoji u trajnom, normalnom i pozitivnom odnosu prema biskupu i subraći svećenicima. Dijecezanska duhovnost trajnog i normalnog odnosa uključuje dobre odnose s drugim svećenicima i čitavim prezbiterijem. Zapravo, nema dijecezanstva ako je poremećen jedan ili drugi vid odnosa, s biskupom ili prezbiterijem. Oboje su bitni i nužni za razvitak i rast dijecezanske duhovnosti“, naglasio je mons. Puljić, upozorivši: „Može netko reći kako s biskupom nekako ide, ali na svećeničke skupove ne ide, jer tamo se raspravlja o glupostima. Ako pojedinac tako rezonira i ponaša se, nedostaje mu osjećaj dijecezanske duhovnosti. Tu nema pozitivnog odnosa s biskupom i s kolegama svećenicima“.

Graditi dijecezansku duhovnost u prvi mah čini se „jednostavno, ali nije. Ona je križ naš i šansa da u tome rastemo ili padamo. I ne dolazi sama od sebe. Potrebno se truditi i poticati jedni druge. Potrebno je razgovarati i ne prekidati odnose i veze između svećenika i s biskupom. A to ne ide bez odvažnosti, hrabrosti, ali i bez duha poniznosti koji nam pomaže ispravljati u čemu se zakazalo“, poručio je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio i na savjete apostola Pavla njegovom suradniku Titu, u vidu prevladavanja stanja osrednjosti i ugroze dijecezanske duhovnosti.

Kad je Pavao Titu odredio neka po gradovima postavi starješine, „opisao je da trebaju biti ‘besprigovorni, ne samoživi, jedljivi ili vinu skloni; a pogotovo ne skloni nasilju i prljavom dobitku, nego gostoljubivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti i uzdržljivi’“ (Tit 1, 5. 7-8).

„I mi smo, braćo svećenici, primljenim poslanjem postali starješine koji bi imali po Pavlovu receptu biti ‘bezprigovorni’. Kad je 2015. proglašena Godina posvećenog života, papa Franjo izrazio je očekivanje da Bogu posvećene osobe i svećenici ‘učine Crkvu domom i školom zajedništva’. A ogovaranje, zavist, ljubomora i drugi antagonizmi neka se izmjeste iz naših duša, okružja i crkvenih prostora. Jer to potkapa jedinstvo i nagriza dijecezansku duhovnost i zajedništvo“, rekao je mons. Puljić, u zahvalnosti papi Franji što je „jednostavnim i razumljivim riječima protumačio gdje su temelji, ali i zapreke našem zajedništvu i dijecezanstvu“. „Neka nam ti poticaji pomognu rasti u duhovnosti kako bismo njegovali i očuvali vjernost Kristu i Evanđelju, Crkvi i vjernost čovjeku našeg vremena“, potaknuo je mons. Puljić.

U tom kontekstu, nadbiskup je istaknuo primjer bl. Alojzija Stepinca, koji je „divan uzor s tri velike ljubavi: prema bratu čovjeku, prema rodnoj Domovini i prema Crkvi katoličkoj. Rastimo u tropletu te svete ljubavi: prema biskupu i subraći, prema biskupiji i Domovini i prema Crkvi katoličkoj”, potaknuo je mons. Puljić.

U prvom dijelu susreta, nadbiskup Puljić svećenicima je predstavio rezultate predsinodalnog istraživanja u Zadarskoj nadbiskupiji 2021. godine. Krajem 2020. g. Nadbiskupija je poslala anketni upitnik svećenicima u 117 župa Zadarske nadbiskupije da odgovore na pitanja koje se pučke pobožnosti održavaju u njihovoj župi, koliki je u župi broj crkvenih pokreta i udruga, molitvenih zajednica, ministranata, skupina mladih i pjevačkih zborova.

„Sinoda je poziv na zajednički hod. Sinodalnost predstavlja glavni put Crkve. Bit sinodalnosti je zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Savjetovanje s Božjim narodom ne znači uvođenje u Crkvu dinamizma demokracije. Smisao hoda je da jedni slušaju druge, a svi slušaju Duha istine (Iv 14,17), kako bi spoznali što Duh govori Crkvama (Otk 2,7)“, rekao je nadbiskup Puljić.