Misno slavlje sa sjemenišnom zajednicu bilo je 7. ožujka jer je nadbiskup Srakić upravo tog dana 1960. g. u istoj kapeli proslavio svoju Mladu misu, i to samo dan nakon što je bio zaređen za svećenika (6. ožujka 1960.). Uz nadbiskupa Srakića koncelebrirali su nadbiskup metropolit Đuro Hranić, pomoćni biskup Ivan Ćurić, poglavari Bogoslovnog sjemeništa i drugi svećenici.

Na početku homilije, nadbiskup Srakić osvrnuo se na prve dane svojega svećeničkoga života. Zadirući dublje u osobnu povijest, nadovezao se i na svoje dane u sjemeništu. Iako su nadbiskupovi dani u sjemeništu, kao i njegove subraće bogoslova i odgojitelja, bili prožeti stalnom neizvjesnošću, koja je u sjemenište bila unošena represivnim strukturama bivše države – prvotno pretresom Sjemeništa, a zatim i osudom na dugogodišnje kazne zatvora, ipak se nadbiskup na njih osvrće kao na dane u kojima je dominirala radost i ljepota bogoslovskog života. Glavni uzrok radosti, ali i izdržavanja svih nedaća koje su izvana dolazile, jest zajedništvo. Upravo je zajedništvo umirovljeni nadbiskup istaknuo kao bitnu oznaku života svećenika, ali i bogoslova. Pri kraju homilije rekao je „kako je u vrijeme njegova svećeničkoga ređenja bilo teško biti svećenik, no ni danas nije ništa lakše. Dapače!”

Po završetku euharistije slavljeniku se i svim nazočnima obratio i rektor Bogoslovnog sjemeništa preč. dr. Stjepan Radić, istaknuvši značenje jubileja u starozavjetnom ali i današnjem vremenu. Napomenuo je kako 2020. godine, obilježavamo dva jubileja nadbiskupa Srakića – 60 godina od svećeničkoga ređenja, te 30 godina od biskupskog posvećenja.

Rektor Radić osvrnuo se i na prošla, „olovna vremena“, opisujući teškoće s kojima su se susretali svećenici, a koje nisu mimoišle ni umirovljenoga nadbiskupa. Spomenuo se i svjesnoga i plodnog obavljanja rektorske službe  nadbiskupa Srakića, a svoje obraćanje, nastojeći dodatno motivirati bogoslove i sve okupljene, završio je riječima samoga nadbiskupa Srakića: „Đakovačko sjemenište nije moglo pružiti studentima prekrasne krajolike jednog Innsbrucka, bezbrojne biblioteke jednog Rima, fakultete, galerije, muzeje i kazališta dragog nam Zagreba, ali je – usprkos svim odgojno-obrazovnim propustima, nedorečenostima i promašajima – pružalo toplinu obiteljske atmosfere koje se je tijekom njegove povijesti s radošću sjećala većina njegovih bogoslova i pitomaca. Smatramo da je đakovačko sjemenište svagda nastojalo uliti u svoje pitomce ljubav prema Bogu, svome narodu i svojoj domovini.“

Među ostalim svećenicima, na slavlju je bio i umirovljeni svećenik Stjepan Starešina, koji je zajedno s nadbiskupom Srakićem bio zaređen za svećenika. Pjevanje su predvodili bogoslovi, a na slavlju su se okupile i članice Družbe milosrdnih sestara sv. Križa te srednjoškolci koji su sudjelovali na vikend-susretu u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu.