Profesor Baloban na početku je rekao da je pitanje vjerske prakse odraslih u Hrvatskoj samo na prvi pogled jednostavna i razmjerno lako razumljiva tematika. Spominjući različite inicijative koje su se posljednjih godina pojavile u Hrvatskoj, ustvrdio je da se „u vjerskom i crkvenom životu posljednjih 10-15 godina događaju promjene u odnosu na vjersku praksu, a koje do sada nisu temeljitije empirijski uočene i istražene, a nisu ni predmet ozbiljnih crkveno-teoloških rasprava“.

Predavač je potom govorio o prakticiranju vjere koje se „najčešće ograničava na određena područja i na određene načine vjernikova života. Primjerice učestalost odlaska u crkvu, molitva, općenito (ne)primanje sakramenata, eventualno angažman u određenim oblicima crkvenoga života… ili pak vjernikovo ponašanje na etičko-moralnom području u osobnom i obiteljskom životu“. Istaknuo je da su dvije dimenzije kršćanske vjere: individualna i socijalna, dodavši da se obje odnose na cjelokupni život Kristovih nasljedovatelja.

Govoreći o tradicionalnim oblicima vjerske prakse, posebno je spomenuo „hrvatski model“ istraživanja iste, koji se razvio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. „Želim naglasiti da su na temelju tih, ali i drugih istraživanja, hrvatski teolozi obrađivali određene segmente vjerske prakse u Hrvatskoj koji su vezani uz tematike braka i obitelji, pohađanja mise, etičko-moralnih pitanja, solidarnosti, povjerenja u druge ljude i u institucije, pastoralni vid vjerske prakse“, poručio je.

Drugi vid vjerske prakse u Hrvatskoj, kako je prof. Baloban rekao, prisutan je u aktivnostima udruga, pokreta i zajednica koje organiziraju i u kojima sudjeluju vjernici laici. Potom je aktivnosti službene Crkve u Hrvatskoj u odnosu na pitanje laikata od demokratskih promjena podijelio u 2 razdoblja: od 1990. do susreta laika u Osijeku 2001. godine te od 2001. do danas. Istaknuo je da se dio crkvenih udruga prijavljuje kao civilne, odnosno građanske udruge prema civilnom zakonodavstvu RH, a jedan dio katolika se organizira u civilne ili građanske udruge bez bilo kakve povezanosti s crkvenim strukturama. „Takve građanske udruge djeluju kao i sve druge udruge civilnoga društva. Držim da je upravo takvo organiziranje bio jedan od prijelomnih trenutaka u razvoju organiziranog djelovanja vjernika laika u Hrvatskoj.

I tu dolazi do stvarnog ili ‘samo prividnog’ problema kada je riječ o djelovanju tih udruga u društvu. U hrvatskoj javnosti ih se uglavnom percipira kao ‘katoličke’ i ‘vjerske’. Međutim, one djeluju autonomno bez ikakve povezanosti sa službenim crkvenim strukturama“, rekao je dodavši da ta nejasna povezanost zbunjuje hrvatsku javnost.

Predavač je zatim govorio o novijim oblicima vjerske prakse u virtualnom prostoru. „Potrebno je ukazati na novije oblike ‘vjerske prakse u virtualnim prostranstvima’, u ‘bespuću društvenih mreža i aplikacija’  koji se šire, pretpostavljam velikom brzinom, a da ni crkvena ni teološka javnost to ‘ne doživljava’, to jest ne prati dovoljno ozbiljno“, istaknuo je. Poručio je da u tom „virtualnom prostoru“ postoje brojne opasnosti i zamke za odrasle, posebno starije, vjernike laike. „U tom kontekstu treba podsjetiti na važnu činjenicu koja se događa, tj. vjernici se informiraju uglavnom samo  o onome što do njih dođe preko određenog portala, internetske stranice ili kruga prijateljica i prijatelja koji ‘su umreženi’“, kazao je prof. Baloban.

Ukazao je na problem koji nastaje kada se određene vjerske skupine povežu „umreže“ i počinju djelovati protiv „onih drugih“ vjerskih skupina koje se ne ponašaju kao oni. „Ono što je potrebno jest – najprije – istražiti što se to stvarno događa oko nas u odnosu na pružanje vjerske ponude i vjerskih sadržaja? Tko bi to trebao učiniti? Odgovor je jednostavan i jasan: teolozi i službena Crkva u Hrvatskoj“, ustvrdio je.

Glede trenutačnih teoloških prioriteta u Hrvatskoj, predavač je istaknuo da su, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, svi nastavnici kao teolozi i teologinje pozvani svojim znanstvenim i stručnim angažmanom doprinositi razvoju hrvatske teologije. „Veliki broj teoloških radova u knjigama i časopisima kao i stručnih radova te brojnih nastupa i aktivnosti u hrvatskim crkvenim medijima dovodi do utemeljenog zaključka da Hrvatska posjeduje iznimno velik teološki potencijal od kojega se s pravom očekuju doprinosi na različitim područjima crkvenoga i društvenoga života u Hrvatskoj“, poručio je te upitao je li taj teološki potencijal na odgovarajući način i u očekivanom opsegu dao svoj doprinos analizi konkretne hrvatske crkvene i društvene situacije.

„Katkada se čini da se stvari oko nas mijenjaju ili su se već drastično promijenile, a mi se u našim teološkim raspravama bavimo pitanjima koja su sigurno teološki važna, ali su u ovom trenutku u drugom planu jer se kao ‘znak vremena’ pred našim očima mijenja crkvena, vjernička  praksa koja nužno zahtijeva teološke analize i, konačno, odgovore! U takvoj situaciji se događa da vjersko-teološke odgovore nudi netko drugi, određeni portal ili internetski izvor ili pak određena vjerska ili civilna udruga iza koje stoji možda jedan čovjek, katkada svećenik ili kršćanin koji nije teolog, ali nudi teološko-crkvene stavove o aktualnim pitanjima“, ustvrdio je.

Govoreći o crkvenim prioritetima, prof. Baloban kazao je da su se oni, razumljivo, mijenjali tijekom posljednjih 30 godina. „S obzirom na vjersku praksu i prakticiranje vjere, a posebno udruživanje vjernika laika, smatram da se može utemeljeno tvrditi da su za službenu Crkvu u prvih 10-15 godina hrvatske demokracije vjernici laici bili jedan od važnijih prioriteta“, rekao je te dodao da se posljednjih 10-15 godina crkveni prioriteti u Hrvatskoj dijelom mijenjaju, a dijelom ostaju isti. „U takvoj situaciji crkvenih prioriteta u Hrvatskoj čini se da su najveći gubitnici upravo vjernici laici koji se sve teže snalaze u brzim i često neočekivanim crkvenim i društvenim promjenama proteklog razdoblja. O problemima u kojima se oni u novim crkvenim i društvenim okolnostima nalaze jednostavno se ne raspravlja na razini Crkve u Hrvatskoj.

To više nije tema zajedničkog propitivanja službene Crkve i vjernika laika kao što je to bilo do susreta u Osijeku 2001. godine. Držim da to nije dobro za crkveni život u Hrvatskoj“, naglasio je.

Dodao je da se u taj prostor vjerničkog nesnalaženja i propitivanja ubacuju se udruge, pokreti, zajednice kao i civilne udruge različitih predznaka i profila koje se u javnim nastupima pozivaju na učenje Crkve. „Pitam se: koliko smo u Crkvi u Hrvatskoj svjesni da već sada veliki dio praktičnog života vjernika, njihovu vjersku, vjerničku  praksu, usmjeravaju različite crkvene, ali i civilne udruge koje vode vjernici laici? Drugo i još važnije pitanje glasi: Jesmo li svjesni da učiteljska riječ biskupa, ali i teološka riječ hrvatskih teologa ‘gubi bitku’ u odnosu na različite vođe crkvenih, a posebno civilnih udruga, koje se u javnosti povezuje s Katoličkom Crkvom?“, zapitao se predavač.

U trećem dijelu izlaganja, prof. Baloban govorio je o socijalno-etičkim i pastoralnim izazovima. „Glavni poticaj za stvaranje ozračja za raspravu očekuju se od službene Crkve u Hrvatskoj kao što je to bilo u ona teška vremena početka 90-ih kada se u Hrvatskoj nakon komunizma stvaralo novo društvo, a Hrvatska se u obrambenom ratu borila protiv agresora“, istaknuo je. Kao temeljni problem danas istaknuo je činjenicu da „nemamo gotovo nikakav uvid u čemu se situacija s obzirom na prakticiranje vjere u životu hrvatskih odraslih vjernika promijenila“.

„Zbog toga, zbog ‘tapkanja u magli’ kada je riječ o prakticiranju vjere među odraslim hrvatskim katolicima važna je druga stvar, a to je istražiti što se stvarno događa s prakticiranjem vjere, vjerskom praksom, u Hrvatskoj kako onom uobičajenom tako, posebno, onom koja je najvećim dijelom pod utjecajem digitalnih medija i posebno interneta te virtualnog svijeta. U tom kontekstu je potrebno temeljito istražiti brojne oblike laičkog udruživanja i njihov utjecaj na vjeru i vjerski život hrvatskih vjernika, ali i njihov utjecaj na javni, društveno-politički život u Hrvatskoj. Takva istraživanja su pak preduvjet ozbiljnijih teoloških kao i uopće crkvenih rasprava“, ustvrdio je predavač. Dodao je da je nužno prikupiti glavne podatke o svim oblicima laičkoga udruživanja u Hrvatskoj, kojih ima mnogo, ali i učiniti, prema riječima prof. Igora Kanižaja,  „snažan komunikacijski iskorak Crkve“ u tri koraka: „upoznati teren, to jest identificirati sve postojeće i u javnosti prisutne katoličke pojedince, grupe i zajednice ‘koje djeluju u hrvatskom medijskom i virtualnom prostoru.’ Drugi korak je analizirati sadržaj njihovih aktivnosti i poruka, a treći korak bio bi uz njihovo okupljanje oblikovati ‘koordinacijsko tijelo koje bi moglo u velikoj mjeri odgovoriti na brojne izazove koji se primjećuju u tom prostoru’“, rekao je prof. Baloban te dodao da je sve to potrebno također učiniti u odnosu na sve udruge laičkog okupljanja kao i one civilne u kojima djeluju katolici.

Predavač je kazao da je spomenutu tematiku pokušao obraditi prema metodi socijalnoga nauka Crkve: vidjeti, prosuditi, djelovati. „Vjerujem da će u hrvatskoj Crkvi u budućnosti biti više suradnje i zajedničkih traženja, a manje pojedinačnih i ‘izoliranih’ traženja rješenja za probleme koji su zajednički svima koji su vjernici, a koji se mogu riješiti jedino iskrenom suradnjom vjernika laika i službenih predstavnika Crkve“, zaključio je prof. dr. sc. Stjepan Baloban.