Nazočili su djelatnici uredâ i odsjekâ Nadbiskupskog ordinarijata, Nadbiskupskog vikarijata u Osijeku, Bogoslovnog sjemeništa, Katoličkog bogoslovnog fakulteta te Doma za umirovljene svećenike u Đakovu. Duhovnu je obnovu vodio preč. Mato Gašparović, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije i ekonom Bogoslovnog sjemeništa. Program duhovne obnove imao je četiri dijela: nagovor, pokorničko bogoslužje i sakrament pomirenja te misno slavlje. Svi prisutni na kraju programa sudjelovali su i na svečanom objedu.

Svoj je nagovor preč. Gašparović usmjerio prema sv. Josipu, referirajući se posebno na izvadak iz evanđeoskog teksta Mt 1, 18-24 u kojem Bog kroz san progovara sv. Josipu ohrabrujući ga da sudjeluje u djelu spasenja što ga je On zamislio za čovječanstvo. U tumačenju Josipove uloge u djelu spasenja, predavač je u prvim dijelovima nagovora pokušao dočarati Josipovu situaciju pred vjenčanje s Marijom. Pri tome je istaknuo: „Josip je mladić koji sanja svoje snove. Bio je zaručnik Marijin. Biti zaručnik znači nekoga uzeti/držati za ruku, što znači biti onaj koji će dano obećanje u potpunosti održati. U zaručnički odnos Josipa i Marije upleo se Bog na način koji neće poremetiti njihov odnos, već ih još više zbližiti. U mirni život jednog mladića, koji zasigurno sanja o sretnoj obitelji, čestitoj djeci i vjernosti ženi sve do groba, upliće se Bog.“

Preč. Gašparović dalje je ukazao na dijalog Josipove duše sa samom sobom. Štoviše, to je bila prava unutarnja borba sažeta u pitanju Što činiti? Josipova odluka – odgovoriti pozitivno Bogu na Njegova traženja, ukorijenjena je zasigurno u njegovu dubokom pobožnom i sinovskom odnosu prema Bogu te vrlini pravednosti. U tome smislu, istaknuo je nadalje voditelj duhovne obnove, ta pravednost nije tek i samo ljudska, već božanska, a to se najbolje očituje po Josipovim djelima. „Josip je izbjegao ljudsku naprasitost i brzopletost. Nije se upuštao u osuđivanje Marije i ljudi, pa i kada je ljudski govoreći imao pravo biti povrijeđen s onim što se dogodilo i što nije razumio. On se konačno ne ponaša kao uvrijeđeni zaručnik koji svoju čast treba potražiti u kamenovanju Marije“ rekao je.

„Velika su djela moguća jedino ako su pripremljena u šutnji i molitvi“, istaknuo je voditelj i stoga je posebno istaknuo dvije Josipove vrline: šutnju i poniznost. „Možemo reći da je Josip kao sporedni lik u nekom filmu. On šuti, rekli bismo da je statist, nijemi glumac u kazališnoj predstavi ili televizijskoj seriji.“ Slijedom toga, preč. Gašparović posebno je ukazao na vrijednost šutnje, poglavito u kulturi sveopćeg govora i buke. „Od buke velikih riječi ne ostaje puno, nigdje, pa ni u obitelji. Bračni drug, djeca, suradnici na poslu, nemaju samo uho, oni imaju i oko koje vidi. Dok u tišini gledamo očima što drugi čini, tada i slušamo. Josipovi životni stavovi sazrijevaju u šutljivom promatranju Marije i onoga što se s njom događa. Josip je čovjek duboke intuicije, stvari i događaje gleda iznutra, dublje, na drugoj razini“, istaknuo je predavač.

U nastavku nagovora pojašnjena je bît odnosa Josipa, Marije i Isusa, a dio razmatranja voditelj je posvetio i mislima pape Franje te je istaknuto da je „sv. Josip voljeni otac“, „otac koji prihvaća“, „otac kreativne odvažnosti“, „otac koji radi“, „otac u sjeni“ te „prečisti otac“. Svoje je razmatranje preč. Gašparović završio prigodnom molitvom sv. Josipu.

Uslijedilo je pokorničko bogoslužje, a tijekom prilike za ispovijed djelatnicima je na raspolaganju bilo nekoliko svećenika. Euharistijsko slavlje predvodio je preč. dr. Stjepan Radić, rektor Sjemeništa, dok je preč. Gašparović izrekao prigodnu propovijed.

Na temelju evanđeoskog ulomka, preč. Gašparović prisutnima je približio Blaženu Djevicu Mariju odnosno opis Navještenja. Osvrćući se podrobnije na taj događaj, koji je prema riječima preč. Gašparovića „predstavljao inspiraciju mnogim umjetnicima, pjesnicima, slikarima, glazbenicima“, propovjednik je posebno istaknuo četiri faze Marijina suočavanja s Božjom riječi, a one su strah; pitanje – Kako će to biti kada ja muža ne poznajem?; odgovor – Evo službenice Gospodnje neka mi bude po riječi Tvojoj te raspjevana radost.

Svoja razmišljanja propovjednik je završio poticajnim izričajima za svakodnevni život, rekavši: „Ne treba samo pitati „Bože tko si ili gdje si?“, već treba povremeno postavljati pitanja „Tko sam ja kao čovjek i vjernik?“ i dalje: „Što Ti Bože očekuješ i želiš od mene?“. Sigurno smo već iskusili da se naše zamisli ne poklapaju s onim na što nas Bog poziva. Naš život ima smisla samo onda, ako ga shvatimo kao Božji dar i poslanje koje nam je on povjerio“, zaključio je preč. Gašparović.

Uslijedio je svečani objed na kojem su, uz djelatnike, voditelja duhovnih vježbi i rektora Sjemeništa, prisustvovali i drugi poglavari Sjemeništa, kao i đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić. U opuštenoj i čestitarsko-predblagdanskoj atmosferi, prigodnu je čestitku uime djelatnika izrekao Tomislav Lučić. Potom se prisutnima obratio pomoćni biskup Ćurić, koji je istaknuo kako, na temelju evanđeoske poruke i nauka Crkve, svaka osoba ima neporecivu vrijednost. Uz osobu, vrijednim se pokazuje i služba koju obnaša. U našem slučaju su to djelatnici središnjih ustanova, rekao je pomoćni biskup i pozvao djelatnike da „svojim zauzetim i odgovornim radom u središnjim ustanovama sudjeluju u izgradnji naše nadbiskupijske zajednice, svjedočeći i ispunjajući i na taj način svoje krsno poslanje“. Po završetku, preč. Gašparović sve djelatnike darovao je prigodnim poklonima.