Susret je započeo euharistijskim klanjanjem kojega je predvodio nadbiskupijski delegat fra Kristian Stipanović, nakon čega je uslijedila molitva Večernje Božanskog časoslova koju su pjevanjem predvodile Školske sestre franjevke. Nakon kratkog čitanja iz molitve Božanskoga časoslova nadbiskup je održao nagovor u kojem je govorio o temi radosti u redovničkom životu budući da treća nedjelja došašća u crkvenoj tradiciji nosi naslov „Gaudete“. „Vi starije sestre, sjećate se vaših formacija gdje se često naglašavalo da je volja Božja za nas prihvaćanje križa. I to je istina. No, rijetko ste mogli čuti u starijim formacijama da se govorilo da je također volja Božja za nas da budemo radosni. No, ako se redovnički poziv ne živi radosno znak je da nešto ne funkcionira. Redovnice i redovnici prvotno su pozvani da drugima donose Radosnu vijest“, istaknuo je na početku.

Evanđeoska radost jedino može proizlaziti iz odnosa s Gospodinom. „Često se događa da je pojedini redovnik radostan samo onda kada je sve po njegovom. Često puta ta radost naglo iščezne kada se toj osobi nešto uskrati ili se od nje zatraži neko odricanje ili žrtva. Najčešća reakcija tada je prkosna šutnja ili odbijanje suradnje. To je znak da osoba nije imala u sebi Isusove radosti koju nitko i ništa ne može ugroziti. Kada neke sitnice uzorkuju naglu promjenu raspoloženja kod redovnika, onda se možemo pitati ima li osoba uopće poziv? Također, često redovnik pronalazi sreću u bijegu iz zajednice. Često se puta dogodi da je pojedinac radosniji u nekim drugim sredinama nego u vlastitoj zajednici. To samo govori da se osoba pomalo razvodi od svoga redovničkog poziva bez obzira što na izvan ne napušta samostan. Radost koja nije sposobna živjeti zajedništvo s križem nije evanđeoska radost“, kazao je.

Isus svoj navještaj naziva Radosnom viješću. Tako je nemoguće naviještati Radosnu vijest bez radosnog života. Papa Franjo u „Evangelii gaudium“ ističe da navjestitelj Evanđelja ne može biti osoba koja stalno ima „pogrebnu facu“. Također, poznat je Papin božićni govor Rimskoj kuriji prije nekoliko godina kada je među bolestima rimske Kurije stavio i bolest „tmurnoga lica“. „Jedna duhovna osoba napisala je da je đavla nekada lakše otjerati osmijehom nego litanijama Svih svetih. Ovdje ne govorimo o nekakvoj objektivnoj žalost. Jer osoba može biti pogođena nekim tragičnim životnim situacijama. Ovdje govorimo o žalost koja proizlazi iz toga što nije zadovoljen moj ‘ego’“, istaknuo je.

„Isus će od svojih učenika tražiti da budu radosni. On im daje svoju radost da njegova radost bude u njima i da njihova radost bude potpuna. Sveti Pavao dopušta žalost samo zbog grijeha. Zbog nevjernosti Bogu. No, također trebamo znati da Bog ne dopušta da ni jedna istinska suza ne propadne. Bog te suze skuplja i čuva kao dragocjenost. S druge strane, moramo priznati, da postoje mnoge naše suze koje nisu kod Boga dragocjenosti“, rekao je.

U redovničkim zajednicama često puta kada redovnik ili redovnica izgube istinsku radost i kada se izoliraju od zajednica, kad se izgubi sposobnost za istinski osmijeh, raste im sposobnost za ciničan i sarkastičan osmijeh. „Bratstvo bez radosti je bratstvo koje se gasi. Vrlo brzo pojedinci počnu tražiti drugdje ono što ne mogu pronaći kod kuće. Bratstvo bogato radošću pravi je dar odozgor. Također, zajednica bez radosti nema privlačnosti, a to se odražava i na planu zvanja“, istaknuo je. Citirajući dokumente nadbiskup je istaknuo da radost čini privlačnim redovničke zajednice. Radost je izvor novih zvanja. „Tko želi doći u zajednicu u kojoj su vidljivije napetosti nego radosti? Koga će privući ‘žalosne face’? Kako će netko izdržati u zajednici u kojoj su stalne napetosti, trzavice i strahovi? Mislim da je u pravu sv. Terezija Avilska koja je jednom prilikom rekla da se boji više jedne žalosne redovnice nego mnoštva zlih duhova“, zaključio je nadbiskup zaželjevši da svi tijekom ovoga Božića dobiju božanski dar radosti.

Nakon molitve Božanskog časoslova, u ime svih sestara, čestitku nadbiskupu Križiću izrekla je provincijska glavarica splitske Provincije Sestara Služavki Maloga Isusa s. M. Terezija Pervan. U svojem govoru zaželjela je blagoslov nadbiskupu u njegovoj novoj, odgovornoj službi obećavši molitvu svih redovničkih zajednica. „Oče nadbiskupe, u vašem prvom službenom obraćanju nama redovnicama, osjetili smo da cijenite naše služenje i djelovanje. Osjetili smo vašu jednostavnost i blizinu. Posebno se profinjenost vaše duše vidi u tome, kada ste na odlasku iz Gospićko-senjske biskupije, zahvalili redovnicama“, istaknula je.

„U ovom adventskom vremenu, mi Bogu posvećene osobe, želimo poravnati sve što je neravno te obnovljena srca pokloniti se djetetu Isusu. No, na tom putu treba nam ohrabrenje i podrška kako bismo još bolje i predanije svjedočile Kristovu ljubav. Nadamo se da ćemo u Vama, našem pastiru, naći milosrdno i očinsko srce“, kazala je s. Terezija uručivši nadbiskupu prigodni dar.