Argumenti HKR-a: Pomicanje granica za osobe s invaliditetom u Crkvi

„Često puta kad sam među osobama s invaliditetom, potičem ih da budu sebični“, rekla je, ali i u nastavku svoje riječi objasnila, mr. med. sc. Mirjana Dobranović, magistra socijalne psihijatrije, članica Pododbora za osobe s invaliditetom (OSI) pri Vijeću HBK za laike te predsjednica Udruge za promicanje istih mogućnosti (UPIM). HKR-ova sugovornica s 40-godišnjim iskustvom rada na tom području kaže da iako je svi čudno na početku gledaju ‘jer kako biti sebičan’, kada objasni imaju razumijevanja:

„Ako si sebičan i ako je tebi nešto problem, taj problem ti sebi rješavaš, ali onda kad riješiš problem za sebe rješavaš ga i za ostale. Zato je vrlo važno da osobe s invaliditetom govore i govore o problemu koji ih tišti, ali ne samo da govore ‘galameći’, nego da govore ‘kakva rješenja postoje’, a rješenja uvijek postoje i uvijek se mogu naći“, rekla je i naglasila, uz drugo, da su često puta osobe s invaliditetom, i oni koji im pomažu, zakočeni u tom traženju rješenja, a ona su tu oko nas čitavo vrijeme i zaista ih možemo naći vrlo jednostavno.

No, problem je često puta kod vjernika što nemaju dovoljno informacija, a barijere koje postoje u crkvama mogu se eliminirati i premostiti, no o njima treba govoriti i pronalaziti rješenja – ponajprije međusobnim razumijevanjem i ljudskom toplinom, preporučuje Dobranović.

Fra Stipo Kljajić, duhovnik Zajednice ‘Vjera i Svjetlo’, rekao je da je svećenička formacija o temi invaliditeta nedostatna. On ju je isključivo osobnom motivacijom upoznao bolje, te ističe koliko je zapravo danas važno educirati svećenike za tu osjetljivost koju oni, u biti, ionako imaju.

„Ako netko želi biti svećenik – te ako pretpostavljamo da je osnovna odlika dobrog svećenika to da je dobar čovjek ili da bi morao biti dobar čovjek – ne treba u njemu tražiti nešto što on nema. Ne treba ‘kopati rudnik’ da se dođe do svećeničke osjetljivosti za potrebne osobe. Samo treba prašinu otpuhnuti koja se očito u društvu – a onda tako i u Crkvi – nakupila, a ona je na trenutke tako debela, i to na žalost znaju najbolje osobe koje imaju poteškoće, da je zapekla i stvorilo određenu, gotovo pa nepremostivu, barijeru. Na vani se čini da se ne može ništa. Naravno, da mi ne možemo nijednu ranu izliječiti – mi svećenici – i to na koncu i nije naše poslanje. Naše poslanje je da tu ranu povijemo, odnosno da liječimo“, poručio je fra Stipo.

Treća sugovornica bila je defektologinja i vjeroučiteljica Ivana Rogulja Peček iz Centra za odgoj i obrazovanje Tomislav Špoljar u Varaždinu u kojem radi 25 godina s učenicima s pretežito višestrukim teškoćama.

Rekla je, donosimo i to, da su prepreke ponajprije u nama samima, pojedincima: „Također možemo reći da je to jedna vrsta neznanja i da je potrebno svećenike educirati na koji način pristupiti osobama s invaliditetom, na koji način komunicirati s njima, a da bi to mogli naučiti, da bi se mogli educirati, moraju krenuti ususret njima. Znači, treba ulaziti u različite udruge koje imaju članove s određenim teškoćama.“

Tom prilikom je u Argumentima najavljen i 11. Pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike koji će se održati 5. i 6. ožujka u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu na Kaptolu. Tema je Idi pa i ti čini tako (Lk 10, 37) – Crkva ususret osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Zajednički ga u ime Hrvatske biskupske konferencije organiziraju Vijeće za kler, Vijeće za katehizaciju i novu evangelizaciju, Vijeća za život i obitelj te Vijeće za laike.