Argumenti o nasilju od strane crkvenih službenika

“Brojne socijalne uvjetovanosti doprinose šutnji kada je u pitanju zlostavljanje u društvu i u Crkvi, no potreban je podržavajući stav – odnosno ako netko ima problem, bez obzira kakav on jest, da se s povjerenjem može obratiti i da će biti prihvaćen. Mislim da je to najvažniji dio u procesu ozdravljenja, kako redovništva tako i Crkve, i mislim da koliko god sada ovo mučno bilo da će dugoročno donijeti dobre plodove, ali istina je da je cijena visoka”, rekao je fra Tomislav. Osvrćući se na zlostavljanje redovnica od strane svećenika i biskupa primijetio je kako je taj problem velikim dijelom uvjetovan time što dostojanstvo žene nije dovoljno vrednovano i kompletno društvo smatra ženu podčinjenom.

“Činjenica jeste da se situacija, u kojoj se žena nalazi u društvu, preslikava u Crkvi i da je redovnica bila jedna vrsta sluškinje koja je morala odrađivati sve što je bilo naređeno… Svećenici, iz uloge moći, mogli su si uzeti tu slobodu da to iskoriste. Kao što je papa Franjo rekao to nas sve ispunjava stidom i sramom i takve pojave su nedopustive. Takav govor će pomoći da svi prepoznaju svoje pravo mjesto, da se svi prepoznaju onakvim kakvim nas Bog stvara, da smo pozvani služiti bok uz bok, a ne jedno iznad drugoga… Kada se redovnice okrenu prema svojim karizmama, znat će kako živjeti i kako se obraniti od svega onoga što nije blisko njihovoj karizmi”, rekao je fra Tomislav. Dodao je kako je redovnica kod zlostavljanja u istom rangu kao svaka druga žena. Ako je u pitanju zlostavljanje djece ona se mora obratiti svojim poglavarima koji trebaju poduzeti kanonski postupak, a ako je u pitanju zlostavljanje nje kao odrasle treba se obratiti i državnim institucijama. Pritom je upozorio da zlostavljanje nije samo seksualno, ima i psihičkog.

Kao crkveni pravnik fra Tomislav je pojasnio što treba učiniti kod pedofilskog djela. “Tu nema puno izbora, treba doći do čišćenja Crkve i društva. Kada se pojavi prijava crkvena vlast ima dužnost hitno ispitati vjerodostojnost prijave, ako se dokaže onda Crkva mora dotičnu osobu kanonski sankcionirati. Smjernice Svete Stolice, Hrvatske biskupske konferencije i Hrvatske redovničke konferencije kazuju da se slučaj treba prijaviti nadležnim institucijama. I onda svaka strana vodi svoj postupak neovisno. Crkva nema mehanizme policije, ali gleda da se dotična osoba kanonski sankcionirana, a onda policija vodi svoj postupak”.

S. Augustina je iznijela svoje osobno mišljenje da redovnice govore o zlostavljanju tek kada istupe iz reda, jer tada ‘kao da se oslobode tereta za govorenje’. Naglasila je da nije potrebno napuštanje redovništva, ali to opet ovisi o osobi, koliko se komunicira i slično. Nadalje je rekla kako je Crkva kao zajednica ljudskih bića podložna svim ljudskim pozitivnim i negativnim datostima, a sklonost grijehu govori o tome da čovjek može imati totalnu sigurnost samo u Kristu.

“Ponosna sam na svoj poziv i nikada nisam pomislila da bih mijenjala zvanje, jer sam se kao redovnica ostvarila. Ponekad dođe do kriza, ali tu je bitan osobni susret redovnice s Bogom – ako ne moli, ne živi po konstitucijama onda će ona tražiti svoje ostvarenje negdje drugdje”, rekla je te dodala da se kao redovnica, koja živi celibat, ne osjeća zakinuta za majčinsku ulogu, jer “ako se darujemo drugima u tome darivanju se ostvaruje i duhovno majčinstvo”. Ukazala je na važnost formacije kandidatica u kojoj je jako bitno suočavanje sa spolnošću.

“Dobro je tijekom formacije dati priliku kandidaticama da kroz formaciju upoznaju same sebe, i svaka od njih treba znati svoju emocionalnost, osobine karaktera i moguće otežavajuće značajke osobnosti za uspješan pastoralni rad. Formacija traje cijeli život”, rekla je s. Augustina koja je odgovarajući na upit kolika je cijena šutnje i tajnosti u skandalima zlostavljanja naglasila da je “zapostavljenost redovnica bila i zbog društva. Mislim da na šutnju utječu stid i nedovoljna komunikacija, ali potrebno je komunicirati i istinu iznijeti na vidjelo”.

“Fokus treba biti na smanjenju zlostavljane djece i odraslih ne samo od strane klerika, nego i u društvu. Crkva kao moralni lider, kao najveća snaga našega naroda, može se itekako svim silama obrušiti na to zlo i smanjiti ga”, rekao je prof. Sakoman. Pojasnio je kako se nasilje povezuje sa sociopatskim crtama. Postoji vjerojatnost da će osoba koja je bila zlostavljana u djetinjstvu razviti iste sklonosti, ali to nije uvjet. Isto tako teško je tvrditi da je celibat uzrok počinjenja zločina, jer to nitko nije dokazao.

“Vjerujem da kod ljudi koji ne žive pobožno, u bilo kojem staležu, raste vjerojatnost da počine neki zločin. Teško je tvrditi kako i zašto nastaje zločin… Problem je grijeh, jer se radi nešto suprotno od onoga na što je netko pozvan. Oni slabiji, ako nisu pobožni i disciplinirani, taj poticaj ne mogu nadvladati, a tu je prisutno i potiskivanje problema jer se ljudi teško obrate drugima”, rekao je prof. Sakoman. Odgovarajući na upit je li moguće prepoznati pedofila rekao je da oni žive dvostrukim životom i postoje testovi kojima se mjere reakcije na određene podražaje, ali je tu pitanje koliko se može zadirati u tuđu privatnost.

Prof. Sakoman je, uz ostalo, naglasio da se zlo treba suzbiti, ali da se o tome ne priča dovoljno i osobe kojima se to dogodi ne znaju kome se obratiti. Da bi izašle iz zarobljeništva stida potreban je i sustav koji mora djelovati podržavajući.