ARGUMENTI HKR-a: Veliko otajstvo vjere treba znati priopćiti današnjem čovjeku

Govoreći o tzv. posljednjim vremenima, dr. sc. Rađa podsjetio je na riječi sada sv. pape Ivana XXIII. u trenutku kubanske nuklearne krize: “‘Mi ne znamo što nam donosi sutra, ali u rukama smo dobroga Boga i to nam daje sigurnost i mir.’ Ta rečenica sv. Ivana XXIII. je rečenica koja nam može biti orijentir u ovim izazovnim i teškim vremenima. U došašću započinjemo novu liturgijsku godinu koju Crkva voli započeti s pogledom prema kraju. Ali ne zato jer misli da će taj kraj skoro doći – jer to zna samo Otac – nego zato jer je taj kraj vremena važan da bismo znali kamo idemo te da bi smo se mi sami mogli pripremiti za kraj svoga života. Jer ako čovjek nema odredište prema kojemu ide, svako raskrižje može ga odvesti na krivi put.”

Na pitanje bude li se mnogi lažni proroci i zavode li danas ljude, dr. sc. Rađa je spomenuo da je uvijek potrebno razlučivati i da je to stil kršćaninova života: “Čovjek treba pronaći svoje utočište i svoj glavni oslonac u Bogu. Drugim riječima, ponekad naša razočaranja u odnosu na druge ljude dolaze zbog toga što smo se previše u njih pouzdali, što smo uopće tražili od njih nešto što nam drugi ljudi nisu, kao ljudi, u stanju dati nešto što daje samo Bog! Mi trebamo razlučivati između tog pojma “lažni proroci” i naše vlastite sklonosti da tražimo laka rješenja i lake odgovore te da se pretjerano oslanjamo na druge ljude.”

Na pitanje svjedočimo li smjeni generacija, pa ove nove sada slobodnije naviještaju vjeru, prof. dr. Ružica Razum s Katedre religiozne pedagogije i katehetike zagrebačkog KBF-a podsjetila je na riječi jednog talijanskog filozofa s kraja prošloga stoljeća ‘da nikada u povijesti nije bilo toliko zrelih, odgovornih i savjesnih vjernika i među laicima i među svećenicima, redovnicima i redovnicama.’ “Usudila bih se čak reći da to vrijedi i za danas. Nekada je možda bilo čak i lakše živjeti kršćanstvo zato što je postojalo društveno okruženje, barem naizvan kršćansko, koje je nekako nosilo pojedinca. Danas živimo u društvu koje je raskršćanjeno, pluralističko i sekularizirano, tako da se nitko više ne može osloniti na taj društveni kontekst nego svatko mora učiniti taj osobni izbor. Mislim da imamo jako puno vjernika koji su osobno izabrali taj put i koji ga žive na toj osobnoj razini i u svojim obiteljima. Čak možda nije ni važno koliko ih, nego je važnije to da ih ima, i to u svakoj župnoj zajednici.”

O. Boris Jozić, duhovnik SKAC-a, naglasio je da mlade na poseban način pripremaju da budu nositelji kršćanskih vrijednosti u društvu te da se trude oko izgradnje njihove vjere i zajedništva: “To su određeni temelji koje mi u SKAC-u želimo ponuditi mladima. Naša je želja da oni nešto prime, da bi onda to odnijeli u župne zajednice ili u svoje obitelji, a kasnije na posao. Najprije im želimo prenijeti to iskustvo živoga Boga, da bi onda mogli živjeti to iskustvo u zajednici poput SKAC-a, gdje se mogu družiti. Treći korak je izaći u društvo i to donijeti onda tamo gdje su poslani, bilo u obitelj ili u župne zajednice. Konkretno to radimo u, primjerice, 3D formaciji koja traje tri godine, a označavaju ‘dušu, duh i društvo’.”

Na pitanje može li se i u zreloj odrasloj dobi proći određena teološka formacija i odgajati za djelovanje po ispravno usmjerenoj savjesti, dr. sc. Rađa je spomenuo kateheze na klasične teme o, primjerice, 10 Božjih zapovijedi: “Velike kršćanske teme kao što su milost, grijeh, otkupljenje, krivnja ili sloboda su teme koje mi u teologiji razumijemo na jedan način, a današnji čovjek ih razumije na drugi način. Moramo pronaći način o velikim kršćanskim temama govoriti na jedan drugačiji način a to znači da ih se prevede na jezik današnjeg čovjeka. To bismo, jednom riječju, mogli nazvati demistifikacija velikih kršćanskih tema. Problem današnjeg čovjeka jest taj da su mu te velike teme priopćene na nezanimljiv način. A kršćanstvo je radosna poruka za čovjeka danas, uistinu radosna, oslobađajuća i nova.

U emisiji je istaknuta činjenica da spašava samo vjera Crkve, ne nečija osobna, nego ona koja ide od apostola. “Nužno je veliko otajstvo vjere priopćiti današnjem čovjeku”, poručio je dr. sc. Rađa.

Posebno je dotaknuta tema savjesti i važnost njene ispravne formacije. Dr. sc. Razum je naglasila: “Moja savjest je ona zadnja instanca na temelju koje mogu prosuđivati i na kojoj ću ja biti suđena. Isto tako, za svakog vjernika vrijedi imperativ da odgaja tu svoju savjest. Dakle, moja savjest nije rezultat mojih subjektivnih prosudbi, nego da dopustim da me Crkva kao zajednica, da me vjera i Sveto pismo potiču da odgajam svoju savjest. Zato su važne i različite mogućnosti formacije u župnim zajednicama ili na razini fakulteta koji svakom vjerniku pružaju dovoljno teološkog znanja. One ga onda izazivaju da promišlja, vrednuje i prilagodi se objektivnoj normi. Cilj je da naša savjest bude što više u skladu s objektivnom normom, ali i dalje vrijedi da je moja savjest kriterij za vrednovanje.

Na pitanje o savjesti odgovorio je i o. Boris Jozić, podsjećajući na utemeljitelja svoje Družbe, sv. Ignacija: “Ignacije to zove Sentire cum Ecclesia! – Osjećati s Crkvom! Crkva je ta koja mi daje objektivnu normu i ja se po tome onda ravnam. Crkva je ta koja mi daje objektivnu normu, jer mi je kriterije ostavio Isus u Crkvi, preko apostola. To je moje usmjerenje koje mi pomaže da hodam dalje s tom Crkvom s kojom želim biti, sa zajednicom Božjeg naroda koja ide prema nebu i onome za što smo stvoreni.”

Dr. sc. Razum je zaključila da je slika na kojoj se današnji kateheta treba nadahnjivati Isusov susret s učenicima na putu za Emaus – kada je sustigao učenike koji su okrenuli leđa događajima u Jeruzalemu te ih strpljivo saslušao, sjeo s njima za stol i blago ih poučavao.