Zaštitom maloljetnika i ranjivih osoba bavili su se i biskupi HBK na svojem proljetnom zasjedanju u travnju i među ostalim najavili su pokretanje nacionalnog ureda za zaštitu, a što je bio i poticaj za ovu temu.

„Crkva se dosta otvorila za ovu temu i Crkva dosta radi na sprečavanju zlostavljanja i na pomoći žrtvama”, smatra Gordana Buljan Flander i naglašava da svaka žrtva zahtjeva veliku i punu pažnju te da nikada nećemo znati za sve žrtve.

„Ja sam u svojoj karijeri radila s barem 1700-1800 seksualno zlostavljanje djece. Imala sam vrlo malo žrtava pedofilije od strane svećenika, uglavnom su to bila djeca koja su žrtve zlostavljanja unutar obitelji i to statistike govore. Oko 90% žrtava su unutar obitelji – bliski članovi obitelji i vrlo bliski prijatelji obitelji.”

S obzirom da se ovi podaci baš ne mogu čuti u široj javnosti, o tome kaže kako je dojma da nam se zaštita djece dosta vratila unazad i da smo pognuli glavu pred ovim temama, a nekoliko je – po njoj – razloga za to:

Jedan je; ‘ne želimo vidjeti da nam djeca pate jer onda ne moramo ništa poduzeti’, a drugi; ‘kad štitimo djecu onda ih štitimo najčešće od roditelja’.

„Najčešći zlostavljači su roditelji i bliski članovi obitelji i onda mi, koji štitimo djecu, izloženi smo napadima tih roditelja – napadima na društvenim mrežama, napadima na nekim portalima, napadima u nekim medijima jer danas svatko svugdje svašta može pisati i može nas prozivati.”

I stručnjaci – nastavlja ona – kao da su pognuli glavu jer pokušavaju zaštititi sebe, da ne budu izložene oni i njihovi članovi obitelji napadima, „a s druge strane djeca nisu glasači i nekako mi se čini da su njihova prava i njihove potrebe stavljene u neki ne drugi nego peti, sedmi i osmi plan”.

Voditeljica Centra za promicanje dobrobiti ranjivih osoba Hrvatskog katoličkog sveučilišta Anita Dučkić Sertić govorila je, među ostalim, o prijateljskim i toplim odnosima između djece i s druge strane redovnica ili možda kapelana.

U takvim trenucima – a u kojima ima i poljubaca i čestih grljenja – treba znati postaviti zdrave granice u odnosima, „ne samo između djece i odrasle osobe, nego i među nama odraslima”.

„Nekada, u moje vrijeme, bilo je normalno da nas i zagrli svećenik ili časna sestra”, a ono što sada na edukaciji, pak, pokušava odgajateljicama ili časnim sestrama reći jest da jako važno pitati roditelje – ‘Smijem li zagrliti dijete?’ – jer to malo dijete od tri-četiri godine ono vam trči u zagrljaj i hvata se za habit, a to je nešto što je prirodno i normalno.

„Jako je važno i roditelje educirati. Ono što se nama sada ukazalo kao potreba, možda održati edukaciju i za roditelje prvopričesnika i krizmanika jer oni moraju naučiti, te prepoznati, kada je stvarno riječ o zanemarivanju i zlostavljanju djeteta, kada znati postaviti, u odnosima, zdravu granicu – u situacijama kada nije došlo do nikakvog zlostavljanja ali smo mi krivo protumačili nekakvu gestu, pogled ili ili govor”, poručila je Dučkić Sertić, a nadovezala se Buljan Flander:

„Tu su tri jasna i vrlo kratka kriterija: 1) Razlika je moći. Počinitelj uvijek ima moć. 2) Razlika je u znanju. Počinitelj uvijek više zna i ono što je najvažnije: 3) razlika je u zadovoljenju.”

“Ako sve to u odnosima s djecom ne radi odrasla osoba, onda zaista može grliti dijete”, naglasila je sugovornica Hrvatskog katoličkog radija i poručila svima koji vole ‘svoje najdraže’:

„Mene znaju djedovi pitati: ‘Smijem li dijete uzeti u krilo?’ Ma, naravno da ga smiješ uzeti u krilo i pomaziti ga – sve dok to ne radiš da bi zadovoljio svoje seksualne potrebe.”

„Znači, nemojmo sada raditi paniku ondje gdje ne treba i nemojmo djeci slati poruke da je fizički kontakt nešto što nije potrebno, ili nešto čega se mi bojimo ili užasavamo, jer ćemo, zapravo, time onda poslati djetetu opet krivu poruku.”

O svome svećeničkom iskustvu, u takvim prilikama, govorio je dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i povjerenik za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba Zagrebačke nadbiskupije vlč. Josip Šimunović:

Zaista, takve situacije znaju biti vrlo frustrirajuće, iznio je, ali – unatoč većini svećenika koji se stvarno trude i dobro rade – medijski odjekne samo onaj koji loše radi:

„Zašto ja koji isto dobro radim ne bih dobio nekakvu pohvalu, a to se ne dogodi, nego tek ako pogriješim. To zaista može biti frustrirajuće, jer koji puta ne znam što smijem činiti, a već sam 20 godina povezan s školom jer idem i na stručne ispite, imam i svoje učenike koji mi dolaze – zagrle te; zato što trebaju tu nježnost – a vi ne znate što koji puta učiniti, jer nikada ne znate tko vas promatra, tko može što napraviti i prijaviti vas”, rekao je dekan zagrebačkog KBF-a.