Na početku propovijedi nadovezao se na homiliju s obreda Velikoga petka i različitim pogledima na Isusov križ. Jedan pogled tada nisam spomenuo jer se liturgijski nije dogodio. To je Božji pogled na Isusov križ kojega danas slavimo. To je pogled iz perspektive praznoga groba i Uskrsa, rekao je propovjednik.

„Kroz Božji pogled ne vidimo samo Isusov križ, nego i sve križeve povijesti, sve ljudske boli, patnje, stradanja, umiranja, sva zla koja smo napravili drugima i ona koja su napravili nama, prirodne nesreće i druge događaje za koje možemo reći da su križ i život cijelog čovječanstva. U Božjem pogledu koji ide iz perspektive praznog groba na Isusov križ, daje mu se drugačije svjetlo i smisao. Isusov križ tek iz ove perspektive nije tek stratište za razbojnike, već je sredstvo spasenja.“

Kako bismo mogli dublje razumjeti taj Božji pogled, trebamo proširiti svoj pogled. To možemo učiniti samo ako se i mi prepoznamo u ljubljenom učeniku iz današnjeg evanđelja i s njime siđemo u grob i povjerujemo, ne samo u činjenicu praznog groba, nego onu ‘poruku’, u Božji pogled kojega nam prazan grob daje na Isusa, na njegov križ, na njegovo djelo spasenja, rekao je mons. Uzinić.

Referirajući se na češkog teologa Tomáša Halíka koji u knjizi “Vrijeme praznih crkava od krize prema produbljenju vjere”, a čije misli je mons. Uzinić apostrofirao i u propovijedi na Veliki petak, istaknuo je da je važno da taj pogled iz perspektive praznog groba ne ostane povijest, nego postane svevremenski – pogled koji uključuje našu sadašnjost.

O križu i Uskrsu ne smijemo razmišljamo samo iz perspektive onog povijesnog događaja Isusa Krista, nego nam taj događaj treba postati svevremenski jer Isus nije samo jednom živio, samo jednom ponio križ kalvarijom i samo jednom uskrsnuo. Isus Krist je živ i otajstvo njegove smrti i uskrsnuća liturgijski, ali i na druge načine, ponavlja se u našoj povijesti.

Na tom tragu citirao je Halíka: „Ako bih posegnuo u škrinju s blagom suvremene teološke misli, tada bi to bila misao da tajnu uskrsnuća ne možemo svesti na događaj koji se zbio i okončao nekoć, prije dugo vremena. Vjerujemo da uz ‘creatio continua’ sa svojim doprinosom, svojim djelima, možemo govoriti i o ‘resurrectio continua’, kontinuiranom uskrsnuću. Isusova pobjeda nad smrću nastavlja se u povijesti Crkve i povijesti čovječanstva. Ona protiče kroz njih poput podzemne rijeke te izvire na površinu u događajima okrepljujućih reformi Crkve, ali i pričama o obraćenju pojedinaca.“

U tom kontekstu mons. Uzinić podsjetio je na dokument pape Franje „Christus vivit – Krist živi“ upućen mladima, ali i svima nama, u kojemu je poslao poruku kako Isus nije samo povijesna osoba. On nije samo netko tko je ‘samo živio’, nego je i živ u otajstvu Crkve u koju se uključujemo po krštenju. Iz toga proizlazi obveza da živi u nama, kršćanima, po svojoj riječi po kojoj nam uvijek progovara, pojasnio je propovjednik. Živ je u Euharistiji, kao i u onima koji na različite načine pate, koji su isključeni. Živ je u gladnima koje smo pozvani nahraniti, napojiti žednoga, obuti bosoga, ogrnuti onoga kome je hladno, krenuti u potragu za onim tko se izgubio. Isus Krist je živ na različite načine u onima u potrebi i želi im se kroz nas približiti.

Dodao je još dva načina Isusove prisutnosti među nama. Prvi je sinodalni proces – proces obnove koji je poduzela Katolička Crkva predvođena papom Franjom i u kojemu smo pozvani kroz zajedništvo, sudjelovanje i poslanje pokazati i dokazati najprije  sami sebi, a zatim i svijetu koji je naše poslanje, da je Isus Krist živ.

„Tu naslućujem i drugu obvezu, a to je da svatko od nas pokaže i dokaže da je Krist živ, da je on Uskrsli Gospodin, u svom u vlastitom obraćenju. Zapravo, obnova Crkve, društva, svijeta, ne kreće od nekog drugog, nego od svakog pojedinca, od našeg obraćenja. Pokušajmo pokazati da je Isus živ u nama usvajajući njegov mentalitet na čovjeka, na Boga, na svijet. Pokušajmo to dokazati i pokazati usvajajući Božji pogled koji polazi iz perspektive praznog groba, perspektive Uskrsa.“

Vjernike je potaknuo na širenje vidika i u tom kontekstu upozorio kako često ‘svojatamo’ Isusa, postavljamo ga na razinu vlastitog kršćanskog identiteta i zajednice. Referirajući se još jednom na teologa Halíka koji kaže da Isus neće biti prisutan samo u vjernicima, nego i u anonimnim kršćanima s onu stranu vidljive granice Crkve, odnosno u svima koji traže istinu, ljepotu, ljubav, dobrotu, a nisu zadovoljni jeftinim zamjenskim sredstvima koja se pronalaze na tržnicama svijeta, mons. Uzinić je istaknuo da je Krist prisutan u njihovoj čežnji i potrazi.

Njima se trebamo uputiti kako bismo tamo donijeli Krista i tamo Krista tražili i pronalazili. „Mi, vjernici, nemamo monopol nad Kristom. Ponekad primjećujem da se Krista više vidi izvan naših zajednica po dobrima koje neki ljudi čine, nego u našim zajednicama. Osobito kada govorimo da smo kršćani, a živimo drugi sustav vrijednosti. Retorički vjerujemo u uskrsnuće, ali u svakodnevnom životu i odnosima ne živimo kao ljudi uskrsnuća.“ Kako bismo to promijenili potrebno je ne samo u sebi vidjeti Krista uskrsloga, nego i njegov križ s kojim se on solidarizirao sa svakom ljudskom patnjom i boli, a onda i njegovu uskrsnu prisutnost gdje ju je on vidio.

U današnjem evanđelju (Iv 20, 1-9) vidimo da se vjera u uskrsnuće teško probija, ali važna je. Bez nje ovaj će svijet ostati samo jedna velika kalvarija, a to ne želimo. Želimo da njegova kalvarija bude obasjana svjetlom uskrsnoga jutra. Da bi se to dogodilo, moramo sami u to povjerovati. To mora biti nada koja u nama vraća iskonsku radost, radost evanđelja koju ćemo onda moći navješćivati svima. To ‘svima’ doista znači – svima,  jer oni su, ne samo naše poslanje, nego na svoj način prisutnost Krista uskrsloga, poručio je mons. Uzinić.

Istoga dana svečanu uskrsnu misu na talijanskom jeziku u riječkoj prvostolnici predvodio je riječki nadbiskup Ivan Devčić u zajedništvu s vikarom za pastoral vlč. Marijom Gerićem. Čestitajući Uskrs, nadbiskup je na kraju misnog slavlja svima poželio da žive Uskrs, da radost Uskrsa nose u svom životu, dijele s drugima te i druge učine dionicima te radosti.

Na misi je propovijedao vlč. Gerić, koji je poručio da se navještaj uskrsnuća ne odnosi na one koji su završili svoj ovozemaljski život, nego na nas žive. Bog nam daruje drugačiju kvalitetu života, koja je sposobna nadvladati zlo i smrt. Vječni život, koji je plod uskrsnuća, nije nagrada koju će zadobiti oni koji izvršavaju zapovijedi, nego je način življenja stvarnosti Isusa Krista već sada u ovom vremenu. Sv. Pavao kaže: „Ne živim više ja nego Krist živi u meni“ – dakle, i ja kao živ pozvan sam i sada uskrsnuti, rekao je vlč. Gerić.