Uvodeći u promišljanje vlč. Bulat prvo je pojasnio okolnosti i kontekst nastanka Knjige Otkrivenja. Pojasnio je kako u Starom zavjetu postoje začeci apokaliptičke književnosti kod proroka Ezekiela i Zaharije, a vrhunac je u Knjizi Danijelovoj. U Novom zavjetu samo je jedna apokalipsa, tako i nazvana – Otkrivenje. „U Otkrivenju, sam pisac se predstavlja kao Ivan, apostol koji je u vrijeme pisanja, zbog vjere u Krista, prognan na otok Patmos. Ipak, teško je sasvim pripisati autorstvo Ivanu jer ima dosta odstupanja od jezika, stila i teologije. Smatra se da je Otkrivenje ivanovskog nadahnuća te da je napisano u neposrednom apostolovu krugu, iz pera njegovih učenika, i prožeto je njegovim naukom“, pojasnio je vlč. Bulat. „Ako želimo dobro razumjeti Otkrivenje, treba ga smjestiti u povijesne okolnosti u kojima je nastalo. Bilo je to svakako u doba nemira i žestokih progona Crkve u nastanku. Otkrivenje je prije svega prigodni spis. Namijenjeno je podizanju i podršci kršćana koji su progonjeni. Oni se nalaze iznenađeni, sablažnjeni, što je tako žestoko progonstvo navalilo na vjernike Onoga koji je rekao: Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet. (Iv 16,33). U doba Ivanova pisanja Crkva, novi narod Božji, upravo je desetkovana krvavim progonima. Zvijer koja ih progoni je Rim, odnosno Rimsko Carstvo. Tim vjernicima Ivan piše svoje Otkrivenje, odnosno viđenje koje mu je Bog dao. Progoni će prestati, Zvijer će biti uništena, Božji će vjernici biti pošteđeni, ali tek na nebu će u potpunosti trijumfirati“, rekao je vlč. Bulat.

Tumačeći potom navedeni ulomak (Otk 21,1-5a), voditelj je zaključio: „Vrijeme novog Jeruzalema, vrijeme Božjeg prebivanja među ljudima i brisanja svake suze nije prazno obećanje. A Crkva na zemlji je znak i sredstvo spasenja dostupnog u Kristu. Ona je već sada Šator Božji među ljudima“.