Biskup Bogović predslavio svečanu misu na Malu Gospu na Trsatu

Biskup Bogović je u svojoj homiliji poručio: „U svima nama je želja da budemo veliki. Od Marije možemo naučiti kako se to postaje. Ne misli se samo na tjelesni rast. Netko je tjelesno mali ali je duhom, kao osoba, velik. Poznate su nam izreke: mali veliki čovjek, kako se kaže za sv. Leopolda. Riječ je u prvom redu o rastu kao osobe. Nemamo podataka je li Marija bila stasom visoka, ali je svakako duhom bila velika što dokazuje uloga koju joj je Bog povjerio, ali i riječi koje je ona sama rekla, pogotovo one: Neka mi bude po tvojoj riječi i Veliča duša moja Gospodina, Štogod vam rekne, činite!”.

Čovjek je stvoren na sliku Božju i u skladu tog projekta može najviše narasti. Marija je tražila u životu volju Božju: Što ti, Bože, želiš da činim? Čovjek je sklon izabrati lakše, lagodnije i ugodnije, iako to može biti opasnije. Često se čuje: Tko mi može i smije to zabraniti. Ni roditelji ni Crkva. Oni žele da meni ne bude dobro. Opasno je kada škola izgubi Božje kriterije, da povlađuje sklonostima učenika i onda kada su one štetne za njihovu budućnost. Kada je Marija shvatila da je nešto volja Božja, njoj je to bilo dosta pa da to prihvati. Nije rekla da Bog ima pravo na svoje mišljenje, ali ona da će po svoje, rekao je biskup Bogović u homiliji.

Skloni smo pretrčati drugog da budemo prvi. Uživamo kada druge ostavi iza sebe. To se kod odraslih vidi kada u borbi za visoku karijeru žele istisnuti drugoga i popeti se na njegovo mjesto. Opasno bi bili kada bi se „škola za život“ shvatila da se uči zato da bi pojedinac uspješno znao iskoristiti prilike za sebe, bez obzira na druge. Može se tako postati veliki sebičnjak, ali ne veliki čovjek. Treba učiti živjeti za drugoga a ne uživati da ga ostaviš iza leđa. To znači rasti.

Kažu da korektori knjiga imaju najmanju korist od njih jer su usmjereni na to uoče pogreške, pa im ono po čemu knjiga vrijedi izmakne. Kada bi netko prošao kroz ovu crkvu i samostan tražeći nedostatke, ne bi od toga posjeta imao koristi. Ovdje ima detalja koji zaslužuju cijelu knjigu, a on ne bi ali on od svega ne bi imao nikakve koristi. Zapamtio bi možda da je svijećnjak krivo postavljen, i slične sitnice. Kada bismo takvim očima gledali na svijet oko sebe, zamrzili bismo i svijet i sebe. Jer nedostataka ima svuda. Marija je uočavala slabosti svijeta oko sebe, ali nisu joj promakla divna djela koja je Bog učinio u prirodi i u ljudima s kojima živi. Njezina duša bila je puna radosti i zahvalnosti. „Veliča duša moja Gospodina, i klikće duša moja u Bogu spasu mojemu!“ Ništa žalosno što se događalo nije uspjelo prekriti tu sliku divote u prirodi i Božjim stvorenjima, napose u remek djelu Božje stvaralačke moći – čovjeku. Nije bilo čovjeka kojemu se ona ne bi divila, jer svaki je on svojevrsno remek djelo. I u najoblačnijim trenucima života nisu prestala oko nje svijetliti da divna djela kojima je bila okružena, rekao je biskup Bogović u homiliji.

Sjećamo se svetoga Franje, utemeljitelja franjevaca, i ovih koji su nas večeras ugostili. On je pjevao suncu i mjesecu, noći i danu, kiši i snijegu, bratu čovjeku, pa čak i sestri smrti. Dorastao je i do spoznaje vrijednosti patnje, a ona je rudnik lijekova rasta. Dakako da je Marijina pjesma bila još uzvišenija jer njezinu veličinu nije nitko nadrastao, osim dakako onoga kojega je rodila po riječi Božjoj. Nije očajavala ni kad je gledala Isusa na križu. Bila je svjesna da je to lijek za rast svijeta i čovjeka. Svima nam je teško vidjeti šansu za rast u patnji. Marija je i do toga dorasla – ona je postala Velika Gospa.

Škola neće ništa velikoga stvoriti, ali može pomoći učenicima da spoznaju ta divna djela u prirodi, svijetu i sebi. Bog je čovjeku dao sposobnosti i darove da ih koristi za sebe i za druge, ali može se čovjek time koristiti i protiv drugih i protiv sebe. Marija je spoznala veličala i zahvaljivala Gospodinu za sve čime Bog obdario i nju cijeli svijet, istaknuo je biskup Bogović u homiliji.

Nažalost, u ovom našem natjecateljskom svijetu, gdje se procjenjuje jesi li drugoga pretekao u bilo čemu, dobiva se kriva slika prave vrijednosti. Kao da mu je cilj sve u svemu preteći. Nastaje sustavno umanjivanje i obezvrjeđivanje drugih. Na taj način drugi postaje sve manji, a znamo da je taj drugi kod takvih veličina bio lišavan svakog ljudskog dostojanstva. Postajao je nevrijedan i bezvrijedan. Spusti ga se do razine smeća koje treba ukloniti i baciti u jamu.

Jučer sam misio kraj jedne jame u koju je mnoštvo ljudi bačeno kao da je čovjek smeće. Nisu vidjeli u tim ljudima neku vrijednost, da je to čovjek, da je on stvoren na sliku Božju, da je Krist i za te ljude prihvatio smet na križu. Božji je pogled na čovjeka maknut, isključen i pred mučiteljima je bio samo neprijatelj, bez ikakvog ljudskog dostojanstva. To nije Božji pogled na čovjeka, to nije Marijin pogled na ljude. U korijenu je tu bezboštvo koje može biti liberalno, komunističko, socijalističko, fašističko, nacionalističko, lijevo, desno, bliže ili dalje od centra, ali ako je bezboštvo u pozadini, ono daje sebi pravo donositi sudove i o vrijednosti pojedinca i zajednice. Mogu takvi biti upisani u sve crkvene knjige, ali su ustvari bezbošci. Povijest nam nudi brojne primjere sve od Francuske revolucije na ovamo, istaknuo je biskup Bogović.

Škola je pokazatelj vrijednosnog sustava: društvo znanja može biti društvo bez osjećaja za potrebe zajednice. Sjećam se jedne karikature koja prikazuje čovjeka koji se muči da stavi teret na kolica. Iza ugla vidi se susjed koji kaže da zna deset najboljih načina kako taj teret staviti na kolica. On zna, ali se ne miče dok se susjed muči. Svijet je pun gomila znanja koja se koriste čak i protiv čovjeka. Znanje se često puta koristi kako nadjačati drugoga, a ne kako pomoći drugome.

Kako koristiti, najbolje se uči u obitelji. Poznat nam je Alfred Nobel koji izumio dinamit. Prigovarali su mu da je izumio način kako rušiti i ubijati. Po znanju čovjek je dospio dotle da može minirati planet Zemlju, ali još ima toliko razboritosti da se znanjem ne koristi na taj način. Nobel je uočio da je i nekom znanje prijetnja čovječanstvu. On je, kako sam kaže, cijeli život radio da čovječanstvu pomogne svojim izumima, a ne da ga svojim eksplozivom ugrozi. Zato je sve svoje ostavio da se iz toga fonda nagrade oni koji su nešto veliko učinili za život čovječanstva. Time je zapravo rekao koji je smisao napretka u znanju, a dobra je pouka svima, pa i onima koji kreću u novu godinu stjecanja znanja. Nagrada pripada onome koji doprinese dobrobiti čovječanstva. Nobelovu nagradu dobila je i Majka Terezija 1979.

Najvažnija škola života događa se, dakako, u krugu obitelji. Ta je škola sačuvala svijet i ne smije se nikada ona zanemariti. Nikakav kurikul ne može nadomjestiti. Nije dovoljno imati škole koje će djecu obogatiti znanjem nego ako djeca ne nauče kako se tim znanjem koristiti. Ne zatvarati, dakle, nego ojačati obiteljske škole! Ne prepustiti nikome cjelovitu brigu za rast djece.

Marijine vrline: slušati, služiti, veličati i zahvaljivati najbolji su recepti za rast mladih i starih, zdravih i bolesnih Nije ona mnogo govorila, ali je mnogo rekla u svojoj pouci: Štogod vam kaže (Isus), učinite!“, zaključio je biskup Bogović.