Okupljenima je srdačnu dobrodošlicu izrazio fra Venancije Mihaljević, gvardijan Franjevačkoga samostana u Tvrđi, zaželjevši da „slavlje bude od Gospodina blagoslovljeno, a po štovanju Bezgrešne za sve nas duhovno plodno“.

„Dok stojimo pred kipom Djevice Marije, razmatrajući njezino bezgrješno začeće, pokušajmo uroniti u istinu toga otajstva, u pravu istinu, u događaj – oni su nam temelj pouzdanja i naše vjere; pokušajmo uroniti u snagu poziva Bezgrješne Djevice – vidjeti što nam iz nje zrači, kakav nam put ona pokazuje“, kazao je uvodno predslavitelj Ćurić, pozivajući vjernike neka pred Spasitelja stave iskreno srce, prepoznaju svoje grijehe i zatvorenost pred dobrom i Božjim spasenjem.

„Duboko i sadržajno svake nas godine pozove svetkovina Marijina Bezgrješnog začeća da se učvrstimo u doživljaju i iskustvu svoje vjere. Činimo to i mi danas, ovdje u Osijeku, u slavlju zavjetne svetkovine Gospe Osječke, trudeći se razumjeti – poučeni najprije riječima Sv. pisma – ni danas ne želimo zaboraviti ono u čemu nas poučava Crkva: da nas prava pobožnost prema Djevici Mariji uvijek približava Isusu. Također, i da se istinska kršćanska pobožnost ‘ne sastoji u prolaznim osjećajima niti u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da proizlazi iz prave vjere’ (LG, 67), vjere koja Bogu želi odgovoriti iskrena srca, radujući se što je, kako nam piše naš papa Franjo ‘uvijek usred svoga naroda Marija, koja nam izlijeva blizinu Božje ljubavi’“, rekao je mons. Ćurić te u propovijedi, razmatrajući o odjeku biblijskih čitanja, razložio kako ulomak iz Knjige postanka (Post 2, 7-9; 3, 1-7) vodi do znakovitoga opisa prvoga grijeha „prvih ljudi koji su živjeli u istinskom skladu sa samima sobom, jedno s drugim, s prirodom i s Bogom“, a nakon što podliježu napasti „čovjek ‘otkriva’ nesklad za neskladom, srami se, prekida zajedništvo, a u čovjekov se svijet uvlači tama grijeha – ljudska narav postala je grijehom ranjena, i to je naša narav“. Međutim, kazao je propovjednik, „Božja ljubav ne miruje! Bog odmah navješćuje i daje svoj odgovor, ne sprema odmazdu, već otkupljenje po Mariji – ‘novoj Evi’, u ‘novom Adamu’ – Isusu Kristu“.

„Taj sadržaj današnje svetkovine otkrivamo u susretu i dijalogu u odlomku Lukina evanđelja (Lk 1,26-38) u kojemu je zapisano svjedočanstvo Božjeg govora po anđelovoj riječi, i Marijin odgovor, kad je uzdrhtala, na čas se smela, propituje, a kad je u otvorenosti srca prepoznala i prihvatila da je u pitanju Božje djelo, izrekla je svoje ‘da’. Gdje nam je smjestiti Marijinu bezgrješnost? Zar ne, najprije i najviše u otajstvo otkupljenja, u događaje našega spasenja po Kristu jer nam ‘Bezgrešna Marija predstavlja zoran početak onoga obnovljenog svijeta što ga je Bog Otac Kristovim utjelovljenjem i u sili Duha Svetoga usadio u povijest’. U tom nam svjetlu do nas dopiru riječi svečanoga proglašenja nauka što ga je 8. prosinca 1854. godine, bulom ‘Neizrecivi Bog’ (Ineffabilis Deus ) proglasio papa, bl. Pio IX.: ‘Blažena je Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha.’ (…)

Bog je Djevicu Mariju mogao sačuvati od istočnoga grijeha, to se dolikovalo učiniti jer je Majka utjelovljene Riječi i to je, uistinu, i učinio. Primjećujemo da otajstvo Bezgrješnoga začeća u crkvenom nauku dotiče i jako duboko ulazi u osnovne, temeljne istine i sadržaje kršćanske vjere, te je više puta u povijesti Crkve bio slučaj da su se pitanja kršćanskoga nauka razjašnjavala upravo s obzirom na ulogu Djevice Marije, počevši od njezina bogomajčinstva… Marijina je bezgrješna svetost, i to od samoga početka, djelo Božje ljubavi. Marijin uzor nas poučava da to veliko dostojanstvo, koje nam Bog daruje, živimo poput nje, ponizne ‘službenice Gospodnje’. To su temelji na kojima i mi danas želimo živjeti kršćansku vjeru i graditi pobožnost prema Djevici Mariji, slaveći danas u Osijeku zavjetnu svetkovinu Gospe Osječke“.

Biskup Ćurić je naposljetku podsjetio na povijesni dolazak kipa „Čuvarice grada“ u Osijek te otkrio vlastito svjedočanstvo ufanja u zaštitu nebeske Majke tijekom Domovinskoga rata, zaključujući: „S radošću se spominjemo povijesnoga hoda te osobite pobožnosti – spašavanja i dolaska Gospina kipa iz Mariagyda u Mađarskoj 1703. godine, potom žive želje franjevaca i vjerničkoga puka da baš taj kip ostane u ovoj crkvi, zatim novoga zavjetnoga naslova ‘Gospa Osječka’ (1758.)… U ovoj crkvi sv. Križa u Tvrđi na svetkovinu Blagovijesti 1994. svečano je okrunjen kip Gospe Osječke, nakon što su u veljači te godine obnovljene krune za Isusov i Marijin lik koje je blagoslovio papa sv. Ivan Pavao II. U kronikama je zapisano: ‘U misnom slavlju i s kipom Gospe po Tvrđi, koju su nosili mladi, sudjelovalo je mnoštvo vjernika. Slavlje je predvodio apostolski nuncij u RH, nadbiskup Giulio Einaudi s đakovačkim i srijemskim biskupom Ćirilom Kosom i provincijalom Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Mirkom Mataušićem.’

Sve se događalo još u vremenu Domovinskoga rata, čiji sam i ja početak doživio kao mladi svećenik, u službi donjogradskoga župnog vikara. Tada smo svi u opasnostima ratnih stradanja snažno osjećali kako nas nosi i osnažuje upravo snaga vjere, a napose u onaj dio vjere u kojem smo se preporučivali Marijinoj majčinskoj ljubavi. Sjećam se da sam tada, u rujnu 1991. zapisao i riječi molitvene pjesme Gospi Osječkoj: ‘Drag nam te krije lik, Djevice, Majko, Zemlja k tajni Neba pred njim diže glas. Odvjetnice moćna, Gospo Osječka, vjeru nam obnovi život brani nam. Na nama pokaži Sina svoga riječ: ‘Evo ti Majke’“.

Misno su slavlje suslavili: preč. Alojz Kovaček, dekan Osječkog istočnog dekanata, vlč. Ivan Vidaković, župnik tvrđavske župe Sv. Mihaela, ark., fra Josip Patrčević, gvardijan Kapucinskoga samostana sv. Jakova, fra Stjepan Hrkač, župni vikar župe Svete Obitelji, te, uz rektora crkve Sv. Križa fra Venancija Mihaljevića braća franjevci u Tvrđi, ispovjednici: fra Svetislav Stjepan Krnjak (vikar), fra Zoltán Dukai i fra Anto Barišić, a sudjelovali su pjevanjem i posluživanjem kod oltara časna braća fra Miroslav Petrac (ekonom samostana) i Drago Rašković (sakristan). Svečanosti su liturgijskim čitanjem pridonijeli: laici Marija Šešo, Ivan Jurić i Vlasta Marodt te navještajem evanđelja dekan Kovaček. U molitvi vjernika predslavitelj je pozvao na molitvu za grad Osijek, domovinu, za mir, osobito za povratak mira u Ukrajinu.

Liturgijsko pjevanje samostanskoga zbora orguljski je pratila Ivka Kaurinović.

Euharistijsko je zajedništvo zaključeno zahvalom gvardijana Mihaljevića uz molbenicu predslavitelju da otpjeva spomenutu uglazbljenu pjesmu te su ju mnogi prvi put čuli u njegovoj izvedbi i na kraju slavlja pridružili se biskupu Ivanu u poniznoj „Molitvi Gospi Osječkoj“. Uz završnu zborsku pjesmu molitveno je čašćenje Gospe Osječke zatvoreno vjerničkim ophodom oko oltara, a druženje nastavljeno u samostanu.