Na početku biskup je podsjetio kako se danas slavi silazak Duha Svetoga, rođenje Crkve i početak širenja zajednice Kristovih učenika. „Pedesetnica ili grčki ‘Pentekoste’ bio je u Židova pedeseti dan od proslave Pashe. Židovi su ovim blagdanom slavili primanje Saveza. Mojsije je nakon izlaska iz Egipta primio na Sinaju Božje zapovijedi, koje je zapisao na dvije kamene ploče. Taj je savez bio upisan u kamen, sadržavao je spasonosne zapovijedi koje su kadre urediti pravedno društvo i dobre odnose čovjeka s Bogom i ljudi međusobno. Znakovit je dan silaska Duha Svetoga. On je dakle utemeljio novi savez Boga s čovjekom, stvorio je tu novu svezu ali ne na vanjskom poštivanju zakona i zapovijedi, nego na nutarnjem prianjanju koje je uliveno u duše Kristovih učenika po Duhu ljubavi. Znak tog novog saveza nisu više kamene ploče nego srce čovječje, kako je prorok Ezekiel navijestio da će Bog sklopiti novi savez sa svojim narodom, kada će mu dati novo srce i novi duh“, rekao je biskup te dodao kako su znakovi Duha na dan apostolske inicijacije bili: vjetar, vatra i međusobno razumijevanje različitih jezika.

Biskup je istaknuo i kako je Duh poput vatre koja raspiruje žar, koja grije i koja svijetli. „Duh Kristov je upravo takva duhovna vatra koju je on donio na svijet da bi se svijet zapalio, i što on drugo želi nego li da gori! Kako će apostoli propovijedati, kako će do kraja svijeta i vijeka biskupi i svećenici, đakoni i vjeroučitelji naviještati Evanđelje ako nemaju žara, ako im srce ne gori? Sjetimo se dvojice učenika koji su išli iz Jeruzalema u Jerihon nakon što je Isus umro ali već i uskrsnuo, no oni to nisu vjerovali pa su bili tužni. Isus uskrsnuli pridružio im se na putu kao stranac i tumačio im je što su sve sveta Pisma govorila o Mesiji, kako on mora trpjeti i tako ući u slavu. Kad su ga na kraju puta prepoznali u lomljenju kruha, rekli su jedan drugome: ‘Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?’. Ta vatra Duha Svetoga zahvaćala je srca kršćana od početka i gori u nama i danas. Mi smo nošeni tim žarom koji nam daje Duh da bismo živjeli i svjedočili za Krista“.

Govoreći o drugom čitanju Poslanice Korinćanima biskup je rekao da sv. Pavao govori kako Duh daje svakome neki dar, ali sve članove Crkve povezuje u jedno harmonično i međusobno povezano tijelo.

„Mi svi jedni drugima trebamo i važan je svaki član jer svakoga od nas Duh obasipa darovima koji trebaju služiti zajednici. To je djelo Duha. Zajednica, zajedništvo, jedinstvo u različitosti… nije moguće bez Božjeg dara. To je djelo Duha Svetoga. Premda smo mnogi, jedno smo u Kristu. Iako po svem svijetu, u mnogim narodima i običajima, u često velikim razlikama, mi osjećamo da jedni drugima pripadamo, jer svi pripadamo Kristu. To povezivanje stvara Duh Božji, Duh Kristov. On čini od nas Crkvu, sazvanu zajednicu spašenih. Gospodin u Ivanovom evanđelju povezuje dar Duha Svetoga s oproštenjem grijeha i mirom. Uskrsli Krist dolazi apostolima i govori im: ‘Mir vama’, također im reče: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe otpušteni su im, kojima zadržite zadržani su im’. Duh dakle daje mir, mir duše, slobodu od grijeha i spašenost od zla. Zato je Krist i umro da nas oslobodi od grijeha i zla. Duh je pak ta ljubav kojom je on nas ljubio i kojom mi možemo ljubiti Boga i jedni druge, da imamo mir. Iskustvo Duha Svetoga je dragocjeno i posebno, svima potrebno i svima dostupno koji žele biti Isusovi učenici“.

Biskup je ustvrdio i kako je Duh Sveti poput vode i zraka, on nas napaja ljubavlju prema Kristu i usmjeruje nas Bogu i ljudima. „Ne samo Bogu, da ne budemo spiritisti bez realnosti, ali ne niti samo prema čovjeku da ne budemo samo humanisti. Da bismo bili zreli kršćani potrebna nam je i vertikalna dimenzija, djetinjeg i prijateljskog odnosa s Bogom, i horizontalna dimenzija, bratskog odnosa sa svakim čovjekom kao djetetom Božjim i našim prijateljem. Takav stav na žalost ne mogu razumjeti oni koji nisu duhovni, koji nisu u svoj život primili Krista. Oni ne žive na temeljima Duha jer ne razumiju njegov tihi govor, njegov jezik tišine i dar ‘miline hlade tih’. ‘Samo ona znade duša koja tebe sretna kuša…’, kliče jedna pjesma. Osobit znak prisutnosti Duha u nama i suradnje naše duše s njime je ljubav prema neprijateljima. Naime, lako je voljeti prijatelje, to je samorazumljivo i sveopće iskustvo. Svi tako čine. No, samo kršćani znaju i nađu snage ljubiti i neprijatelje, moliti se za one koji nam čine zlo, na primljeno zlo uzvratiti dobrim. To dakako nije lako, ali je jedini pravi put. Kršćanin se ne osvećuje, ne želi zlo onome koji mu je zlo učinio, moli poput Gospodina Isusa i mučenika đakona Stjepana za one koji ne znaju što čine, za one koji čine grijeh ali mi želimo da im Gospodin to oprosti. To možemo samo ako im i mi sami najprije oprostimo. Kako oprostiti onima koji nam čine zlo, koji nas progone, koji nam ne žele dobro? Moguće je jer to su djela Duha, ne djela tijela, njih ne nadahnjuje put i tijelo, nego Otac nebeski koji nam zajedno sa svojim Sinom daruje svoga Duha Branitelja, Utješitelja“, rekao je biskup te poručio okupljenima neka im ne bude teško slijediti tihe poticaje Duha koji govori Crkvama.