Uz biskupa su u obredima sudjelovali rektor bazilike Robert Jakica, župni vikar Croat Balija, umirovljeni svećenik Nikola Majcen te brojni vjernici.

Liturgija Velikog petka započela je molitvom u tišini, nakon koje je uslijedila služba riječi. Pjevanu Muku po Ivanu izveli su Robert Jakica, Croat Balija, Hrvoje Kovačić i članovi Zbora bazilike „Matija pl. Ivšić“.

Nakon izvještaja o Isusovoj muci i smrti, prigodnom homilijom okupljenima se obratio rektor Jakica.

Na početku je istaknuo kako je Veliki petak dan tišine u kojemu sama liturgija poručuje da „danas riječi nisu dovoljne“ jer govori križ. Osvrnuo se potom na križ koji stoji i u našim domovima, upozorivši da smo se na njega često toliko navikli da ga više ni ne primjećujemo, te da nas Crkva upravo na Veliki petak zaustavlja pred njime i poziva da ga ne gledamo kao ukras, nego kao mjesto koje se svakoga osobno tiče.

U nastavku je propovjednik otvorio prvo, kako je rekao, veliko pitanje Velikog petka: koliko smo Bogu važni? Primijetio je kako čovjek često živi s osjećajem da je malen, nevažan i zamjenjiv, a takvu sliku lako prenese i na Boga. No, istaknuo je da križ razbija tu iluziju, jer Bog nije odustao od čovjeka niti ga je prepustio posljedicama grijeha, nego mu je došao blizu, sve do boli i smrti. U tom je kontekstu istaknuo da je križ dokaz da smo Bogu važni više nego što možemo zamisliti.

Osvrnuvši se na drugo pitanje, zašto baš križ, pojasnio je da Bog nije izabrao lakši i brži put jer „Božja logika nije logika brzine, nego logika ljubavi“. Grijeh, rekao je, nije samo prekršaj koji treba izbrisati, nego rana odnosa između čovjeka i Boga, a ljubav ne liječi na daljinu. Zato Krist na križu ulazi u najdublju ljudsku bol, u nepravdu, poniženje, strah i smrt, pa križ nije znak Božje nemoći, nego njegove blizine i potpune solidarnosti s čovjekom.

Govoreći potom o trećem pitanju, zašto tolika patnja, rektor Jakica istaknuo je da Isus u svojoj muci nije dao samo dio sebe, nego sve: tijelo, krv, dostojanstvo i život. Posebno je istaknuo bol zbog napuštenosti i izdaje najbližih, podsjetivši da su se apostoli razbježali, Petar zatajio, a Juda izdao. U tome je prepoznao i sliku svakoga čovjeka, jer i mi često zaboravljamo svoja obećanja vjernosti Bogu, bježimo kada treba ostati postojan i udaljujemo se od Krista. Unatoč tome, Isus ne prestaje ljubiti, nego ostaje na križu upravo zbog onih koji su ga razapeli, napustili i izdali – zbog svih nas, pojasnio je.

Na kraju je vjernike pozvao da klanjanju križu ne pristupe iz običaja, nego kao oni koji znaju da su ljubljeni, donoseći Kristu svoj život, padove i slabosti. Poručio je kako možda ne možemo do kraja razumjeti tajnu križa i patnje, ali možemo prepoznati ljubav koja iz njega progovara. Zaključio je da križ tada više nije tek dio pozadine naših života, nego postaje znak nade, pobjede ljubavi i preobrazbe čovjeka.

Uslijedilo je klanjanje križu, za vrijeme kojega je Zbor bazilike pjevao korizmene napjeve.