U homiliji biskup je poručio kako je Crkva uvijek živjela od Euharistije, Isusove oproštajne večer te kako se kroz povijest i u različitim krajevima mijenjala forma, ali bit je ostala ista do danas, a to je: „opunomoćeni predvoditelj slavlja uzima kruh i vino i izgovara nad njima Isusove riječi te narod otada časti Krista koji je u tim darovima prisutan u svojem Tijelu i Krvi, kojima se pričešćuju i svećenici i vjernici. Primiti svetu Pričest znači primiti uskrsnulog Krista“, rekao je biskup.

U nastavku biskup je rekao da primajući Krista u uskrsnulom Tijelu pod znakom kruha mi ispovijedamo Kristovo Utjelovljenje – incarnatio. „Bog je postao čovjekom, došao je među nas da nam bude bliz, dodirljiv. Tijelo je Sin Božji primio po Duhu Svetom od Marije Djevice kad je začet u njezinom prečistom tijelu. Mi primajući svetu Pričest to ispovijedamo – da vjerujemo kako je Bog postao čovjekom, kako se utjelovio i kako je među nama, Emanuel – Bog s nama. A Krv? Primajući Pričest i u posvećenom vinu mi katolici ispovijedamo da je taj Sin Božji, Isus iz Nazareta koga mi zovemo Kristom, za nas prolio svoju predragocjenu krv na križu. Time ispovijedamo da vjerujemo da je on naš spasitelj koji nas je svojom krvlju otkupio. Žrtva Kristova na križu temelj je naše vjere u spasenje: Krist je bio žrtva, ali je tu žrtvu prinio ne zbog ljudskog nasilja i zlobe, koja je ljudski gledano dovela do njegove osude i smrtne kazne, nego dragovoljno zbog velike svoje ljubavi“.

Pojasnivši kako je današnji blagdan ustanovljen u srednjem vijeku biskup je rekao kako u njemu nalazimo nadahnuće i snagu da svoju vjeru u Krista prisutnog među nama svjedočimo svim ljudima. „Kada je uveden blagdan Tijelova cijelo je društvo bilo prožeto kršćanskom vjerom pa je izlazak iz crkava i tijelovska procesija s Presvetim bilo javno štovanje Krista u Euharistiji koji treba prožeti sav naš kršćanski život, bio on u crkvi bio na ulicama i trgovima naših gradova i sela. Danas je taj smisao još proširen jer nisu svi ljudi kršćani, nego imamo i vjernike pripadnike drugih zajednica, kao i nevjernike. Ako i danas izlazimo iz crkvi i nosimo Presveto koje njima ništa ne znači, je li to provociranje, izazivanje? Ne, mi to nikako ne želimo, mi samo želimo svima poručiti što mi vjerujemo i kako naše svetinje nosimo sobom gdje god bili, kud god išli i što god činili. Mi se ne smijemo bojati pokazivati svoju vjeru, ne samo u obredima i molitvi, nego još više u obrani naših kršćanskih vrijednosti i stavova koje želimo i trebamo zastupati ma gdje bili“.

Propovjednik je ustvrdio i kako je to osobito teško danas u tzv. pluralnom društvu. „Često se zna čuti kako je vjera naša privatna stvar, intimna i subjektivna. Ona dakle treba određivati naš unutarnji i privatni život, ali – to jest istina, međutim iz toga se izvodi posve pogrešan zaključak – da vjera, vjernik i vjerski stavovi nemaju mjesta u današnjem društvu. Civilno i crkveno strogo se dijeli pa naše zauzimanje za neke naše vrijednosti mnogi tumače kao presezanje u domenu koja je nama zabranjena, gdje mi nemamo što reći niti tražiti. To dakako nije istina! Mi smo kršćani i u svojoj sobi, kad se osobno molimo, i u crkvi kad se molimo zajedno i slavimo sveta otajstva, ali mi smo kršćani i u školama, tvornicama, uredima, na radnim mjestima i javnim prostorima, u medijima, u športu, u glazbi, u zdravstvu, u svim segmentima života i društva. I to želimo poručiti: naša prava vjernika ne mogu se i ne smiju ograničiti na neko privatno područje, da se ne bi smjelo za nas čuti niti bismo mi trebali imati ikakav utjecaj u društvu. Ne! Isus je naše svjetlo, naša radost i naš život i mi ga naviještamo posvuda, gdje god bili jer nam je to on zapovjedio: ‘Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju’. Neka sav naš život bude čašćenje Krista, i to posvuda“, zaključio je na kraju biskup.

Nakon misnoga slavlja slijedila je tijelovska procesija oko katedrale te kroz gradski park, a misu i procesiju je animirao katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.