Biskup je u propovijedi pojasnio da evanđelist Ivan o događaju Isusova rođenja piše tridesetak godina poslije Luke i Mateja te donosi svoju meditaciju nad otajstvom utjelovljenja Sina Božjega s kojim je Bog iznenadio svoj narod i nadmašio sva njegova očekivanja. Za Ivana je najvažnije svjedočiti da je Bog utjelovljenjem postao čovjekom, a vjerojatno je to i Isusu bilo najvažnije jer učenike obvezuje: „Bit ćete mi svjedoci.“ Riječ Božja je tijelom postala i nastanila se među nama. Ivan naglasak stavlja na prihvaćanje ili odbijanje Svjetla koje je došlo prosvijetliti svakog čovjeka i raspršiti tamu ljudskog zla, tamu ljudskog grijeha.

Čovjek je pozvan otvoriti se Svjetlu, ali mu se silom ništa ne nameće. Nažalost, kao što je i sam Isus kasnije rekao: „Svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu nego Svjetlo“ (Iv 3,19).

Evanđelist odmah predstavlja Ivana Krstitelja kao autentičnog svjedoka tog Svjetla koje dođe na svijet. On je uzor-svjedok da je Bog pohodio narod svoj. Ljudi neće imati ispriku da to nisu znali. Ivan govori iz situacije u kojoj živi, vidi da većina njegova naroda i ljudi općenito, ne prihvaćaju Isusa te dodaje: „…onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“, znači, ima i onih koji su ga prihvatili,

Evanđelist Luka pak opisuje kontrast između divljenja pastira nakon što su čuli i vidjeli objavu Neba o rođenju Djeteta i činjenice da to Dijete nitko nije htio primiti u svoju kuću. Istaknuo je da te dvije suprotnosti prate Isusov život sve do danas.

Hvala Bogu, bilo je i bit će onih koji će Isusa prihvatiti, voljeti i diviti mu se, željeti ga imati u svome srcu i u svome domu, ali i onih koji mu neće otvoriti vrata ni svoga doma niti svoga srca. Borba dobra i zla trajat će do konca svijeta. No, Bog sam jamac je da će pobjedu slaviti dobro.

Propovjednik je prisutne upozorio kako „Isus i danas, kao i prije dvije tisuće godina, prolazi našim stazama, pokraj naših života i traži mjesto gdje svratiti. Oslobodimo se zla i otvorimo dobru. Nisu to zahtjevi koji čovjeka nadilaze i za koje je potrebno posebno herojstvo. To je poziv čovjeku da živi male znake dobrote, ljubavi i pozornosti prema Isusu koji nam dolazi u licima braće i sestara. Nekada i samo čaša vode pružena potrebitom iz ljubavi prema Isusu može nam priskrbiti neizmjerna Božja dobra. Također, mali znak opraštanja i izmirenja, omogućuje posebniji Božji pristup u naš život, poručio je biskup.

Ivanov Proslov donosi poruku o besmislenosti traženja Boga u oblacima, jer Bog je k nama sišao i nastanio se među nama. Bog nam dolazi u susret u licu čovjeka. Mi ga moramo prepoznati u licima ljudi s kojima živimo. Bog i danas traži ljude koji su spremni biti njegovi svjedoci. Ne želi da umjesto ljudi to budu zvijezde, pa ni anđeli. Jer Bog nije postao ni zvijezda ni anđeo, nego čovjek.“

Biskup se u propovijedi ponovno osvrnuo na današnje vrijeme u kome se čini kako mnogi radosno i svečano slave Božić, a nisu niti svjesni što zapravo slave. Mnogi slave Božji silazak na zemlju, ali ne pokazuju nikakvu želju zadržati se u njegovoj blizini. To je, uz svu radost, žalosna stvarnost Božića. Tako nas i Isusove riječi: ‘Kada Sin Čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?’ moraju itekako zabrinuti jer vidimo da vjera slabi i Boga se sve više potiskuje iz modernog društva.

Biskup je na kraju pozvao: „Molimo, da se to nikada ne dogodi u našem narodu. Molimo da se vanjska blještavila Božića prenesu u ljudska srca, da Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka bude trajno prisutno u nutrini naših ljudi koji još za sebe govore da su kršćani. Božić će tada obogatiti naš život i naš narod i učiniti ga sretnijim. Svjetlo će potisnuti tamu, a život će se ispuniti mirom i radošću koje nitko neće moći oduzeti. Tako neka bude, zaključio je biskup Križić. Na kraju mise župnik Pavlić zahvalio je biskupu te je svojim župljanima koji su ispunili velebnu katedralu čestitao Božić.

Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Ivana Prpića Špike i uz orguljsku pranju Milana Dučića. Misno slavlje izravno je prenosio Radio Senj.