Biskup je na početku rekao da se Crkva u Gospićko-senjskoj biskupiji danas raduje jednom novom svećeniku te zahvaljuje Bogu na tom daru i svima onima koji su mu pomogli do svećeništva – majci, pokojnom ocu, bratu, sestrama, biskupu u miru Mili Bogoviću koji ga je primio kao kandidata za svećeništvo, župnicima, svećenicima, dušama koje su molile za zvanja. „Dok zahvaljujemo svevišnjem Bogu, molimo da ustraje u ljubavi Božjoj i u povjerenju koje mu je Bog dao.”

Josip Tomljanović rođen je 22. lipnja 1987. u Rijeci od roditelja Zlatka i Nade rođ. Smojver s prebivalištem u Senju. Ima brata i dvije sestre. Osnovnu i srednju školu završio je u Senju te je u Rijeci upisao Ekonomski fakultet. Od djetinjstva bio je povezan sa župnom crkvom, svećenicima i časnim sestrama te je i duhovno zvanje još od najranijih godina bilo prisutno u njemu. Pri kraju studija zaposlio se i tako studij stavio u drugi plan. Na kraju, pobijedio je Isusov poziv: „Dođi i slijedi me.“ Po dogovoru s biskupom mons. Milom Bogovićem teološki studij upisao je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, a nakon prve dvije godine nastavio studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu – Teologiji u Rijeci i diplomirao s radnjom iz crkvene povijesti: „Senjski kaptol“. Za đakona zaređen je u senjskoj katedrali 1. prosinca 2018., a na praktikumu bio je u Biskupskom ordinarijatu u Gospiću i u župi Sv. Križa u Ogulinu.

S biskupom su koncelebrirali umirovljeni biskup Mile Bogović, prepozit Senjskog kaptola mons. Mile Čančar, generalni vikar mons. Marinko Miličević, kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić, senjski župnik preč. Richard Pavlić, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci vlč. Mario Tomljanović, gospićki župnik preč. Mario Vazgeč, ekonom preč. Nikola Turkalj, ravnatelj Caritasa Luka Blažević, preč. Josip Šimatović te svećenici: Josip Štefančić, Mile Šajfar, Silvio Milin, Mile Rajković, Ivica Miloš, Anđelko Kaćunko, Jure Ladišić, Ivica Tolla, Andrija Kekić, Šime Božić, Dino Rupčić, Nikola Prša, Pero Jurčević, Pero Burečić. Asistirali su đakon Mario Kralj, bogoslovi, sjemeništarci i ministranti.

Nakon evanđelja slijedilo je prozivanje kandidata za red prezbitera.

Slijedila je propovijed u kojoj se biskup Križić osvrnuo na liturgijska čitanja koja sažeto predstavljaju život i poslanje apostolskih prvaka Petra i Pavla. „Naglasak je na dva bitna elementa koji obilježavaju život ove dvojice Isusovih učenika, pa i svih Isusovih učenika poslije njih: to su iskustva patnje (križa), Božje blizine i njegove snage.

Isus je svojim učenicima predao sve što je imao i sve što je čuo od Oca svoga, pa i križ kao bitni dio svog života. Isusov učenik ne može živjeti bez križa. Isus je tu bio jasan i pri pozivu učenika. Rekao im je izričito: ‘Ako tko hoće ići za mnom, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi.’(Lk 9,23). To je u više navrata ponovio. I evanđelist Luka zapisao je njegove riječi: ‘Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom ne može biti moj učenik’ (14,27).

Učenici sigurno nisu odmah ovo dobro razumjeli, ali kasnije itekako, jesu. Svi su oni mučenički završili život kao i Isus.

U prvom čitanju čuli smo jedan djelić patnje iz Petrovog života. Petar je u tamnici, u okovima. Prije toga su ga dobro išibali. U tamnici čeka svoju presudu koja sluti ono najgore. Bog pokazuje kako je čovjekov život, prije svega, u njegovoj ruci. Ljudi su Petra okovali dvojim verigama i postavili da ga čuvaju četiri četverostraže vojničke, ali Boga to ne može zaustaviti. U toj nemogućoj situaciji za uznika, Bog intervenira, i bez ikakvih problema oslobađa Petra. Bog intervenira jer mu je Petar još potreban na zemlji. I s druge strane, želi ojačati Petrovu vjeru. Petar mora imati maksimalno pouzdanje u Boga, mora imati sigurnost da je njegov život u Božjoj ruci, da je Bogu moguće i ono što izgleda nemoguće. Petar na koncu postaje svjestan da je u njegovu bezizlaznom slučaju sam Bog intervenirao i riješio problem. Petar mora biti svjestan da je Bog s njim i u tamnici i na slobodi i u radosti i u žalosti. Bog svoga učenika nikad ne ostavlja.

Pavao u svojim poslanicama puno govori o osobnim patnjama te izričito veli da je bio ‘u naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često’ (2Kor 11,23). Bio je u više navrata bičevan, kamenovan gotovo do smrti, gladovao je i žeđao puno puta, trpio zimu i golotinju, itd. Ali Pavao ne propušta naglasiti najbitnije: ‘Gospodin je stajao uza me, on me krijepio.’Kada se ima Gospodina onda je sve moguće izdržati, nadvladati, ostvariti.

Dragi Josipe, Isus ti sigurno, kada te pozvao, nije rekao da poteškoća i križeva nećeš imati, jer to nije moguće i ne bi bilo ni dobro. Đavao je onaj koji sugerira da se križevi izbjegavaju ili prebacuju na tuđa leđa. Isus ti je rekao samo jedno: ‘Idi za mnom’, a to znači: ‘Imaj mene pred očima’. Tu je jamstvo da neće biti poteškoće koje će te moći slomiti. Poteškoće nošene s Isusom, ne samo da neće slomiti, nego osobu čine jačom i sigurnijom. U Getsemaniju rekao je svojim učenicima da bdiju i mole s njim. Poruka je jasna: imat će i učenici svoje Getsemanije ali, ako će s Isusom moliti i bdjeti, neće nikada klonuti.

Apostol Petar taj Isusov poziv ponavlja prvim kršćanima u onim najtežim vremenima govoreći: ‘Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždere. Oprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje. Ali Bog će vas usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi.’ (1Pt 5,8.11).

Bog svojim vjernima i patnju pretvara u blagoslov, a trpljenje u radost. To razumije samo onaj tko ima to iskustvo. Bez molitve i dužeg druženja s Isusom sve Ga se manje poznaje. O njemu se čak, može i lijepo govoriti, a istovremeno ga nedovoljno poznavati. Isus je učeniku Filipu prigovorio da je toliko s njim, a još ga ne poznaje. Nije dovoljna fizička blizina, nego blizina srcem. Isus i danas pita svakoga od nas, uvijek iznova, kao jednom i svoje učenike: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’Petar ga je tada priznao Sinom Božjim, nakon čega je Isus njega proglasio „Stijenom“. Dok učenik ima živu vjeru u Isusa, on je kao „stijena“, on je na sigurnim temeljima, vrata paklena neće ga nadvladati.

Pavao ima duboko iskustvo Isusa u svom srcu i zato se ničega ne boji, miran je jer nosi u sebi sigurnost. S obzirom na budućnost može izjaviti, kako smo čuli u današnjem odlomku, da će ga Gospodin izbaviti od svakoga zla. On je u to siguran i to ne dovodi u pitanje. Pavao bi htio da to njegovo iskustvo postane iskustvo svakoga kršćanina, zato veli: „Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.“ (1Kor 10,13).

Petar apostol jednako tako jamči kršćanima koji trpe različite patnje da će im se patnja pretvoriti u klicanje, ako ustraju u vjeri (1Pt 1,7), te dodaje: ‘Blago vama ako trpite zbog pravednosti.’ (1Pt 3,13). Petar, kao i Pavao, čuli su puno puta, u različitim pogiblima, Gospodinove riječi: ‘Ne boj se’. Oni imaju jako iskustvo istinitosti ovog Isusovog jamstva. Zato su u kušnjama života jače prianjali uz Krista i uvijek pobjeđivali životne protivštine. Stoga, Pavao veli da ga ništa ne može odvojiti od ljubavi Kristove: ni nevolja, ni progonstvo, ni glad, ni mač, ni pogibao te dodaje: ‘U svemu ovome nadmoćno pobjeđujemo u onome koji nas uzljubi.’ (Rim 8,37).

Još je starozavjetni mudrac Sirah dao važan savjet svome sinu govoreći mu: ‘Sine moj, ako želiš služiti Gospodinu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kada napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se.’ (2,1). Ovaj savjet nema svoj rok trajanja. Vrijedi zauvijek. Prianjanje uz Boga jedino je jamstvo uspjeha, napose za jednog svećenika.

Zaključujem s pozivom apostola Pavla koji nam poručuje: ‘Obucite se u bojnu opremu Božju.’ (Ef 6,11). Da ne bude nikakve sumnje što je to bojna oprema Božja, apostol navodi da su to vjera, pouzdanje u Boga, molitva, razmatranje Božje riječi.

Dragi Josipe, neka ovo oružje bude uvijek prisutno u tvom životu i u tvom srcu. U tom ćeš znaku pobijediti. To je jamstvo da ćeš biti svećenik po Božjem srcu i po srcu naroda kojemu ćeš biti poslan. Amen,“ završio je propovijed biskup Križić.

Nakon propovijedi biskup je postavio pitanja o prihvaćanju poziva i obvezama svećeničkog reda. Josip je pred Bogom i Božjim narodom izrazio svoju spremnost i dao obećanja.

Potom su litanije Svih svetih pjevali Ivan Prpić Špika, voditelj senjskog katedralnog zbora i senjski pjevač Tomislav Čigoja. Slijedio je čin ređenja, polaganje biskupovih ruku na izabranika Božjeg i prenošenje vlasti svećeničkog reda. Nakon polaganja biskupovih ruku, umirovljeni biskup Mile Bogović i svećenici polagali su ruke na novozaređenika. Biskup je molio za prezbitera Josipa. Slijedilo je oblačenje štole i misnice koju mu je pomogao obući župnik Richard Pavlić. Zatim je biskup svetom krizmom pomazao ruke ređenika, predao mu kruh i vino, darove za slavljenje euharistije i dao novozaređeniku cjelov mira. Poslije biskupa Križića, cjelov mira ređeniku dali su biskup Bogović i svećenici.

Nakon pričesti jedna župljanka i župljanin predali su mladomisniku dar uime župe Gospić i župnika Vazgeča – buket cvijeća i misnicu. Mladomisnik je potom zahvalio svima, ponajprije Bogu na daru života i daru svećeništva, zatim članovima svoje obitelji i po redu onima koji imaju udjela u njegovom odgoju i školovanju za svećenika. Završio je podjelom svog mladomisničkog blagoslova.

Na kraju mu je biskup Križić zahvalio i zaželio da bude uvijek blagoslov za ljude s kojima će živjeti i djelovati. Biskup je tada podijelio svečani blagoslov na kraju mise.

Pjevanje je predvodio, Franje Puškarić uz orguljsku pratnju, a slavlje je nastavljeno zajedničkom večerom.