Biskup Križić na Uskrs predvodio središnje misno slavlje u Senju

Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Ivana Prpića Špike, uz orguljsku pratnju Milana Dučića.

Biskup Križić se u propovijedi osvrnuo na čitanje iz Evanđelja po Ivanu u kojem je napisano kako je „prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, Marija Magdalena došla na grob i opazila da je kamen s groba dignut.”

Biskup je u propovijedi rekao: „Ivan evanđelista navodi samo Mariju Magdalenu koja dolazi na Isusov grob. Za njega je Marija Magdalena autentični Isusov učenik i svjedok jer je pratila Isusa za njegova zemaljskog djelovanja dok je naviještao Radosnu vijest, pratila ga je na njegovom križnom putu prema Kalvariji, bila ispod njegova križa kada je umirao, bila na njegovu pokopu, a onda iz velike ljubavi prema njemu pohodila njegov grob sa željom da bude s njim, makar i mrtvim i to u petak popodne, budući da se Isusov grob nije mogao pohoditi u subotu jer je židovski Zakon strogo zabranjivao svaki oblik rada subotom, a i u detalje određivao koliko se koraka maksimalno subotom smije učiniti.

Evanđelist Ivan predstavlja Magdalenu koja prva pohađa Isusov grob čim je to bilo moguće te naglašava kako to čini u nedjelju ‘rano ujutro još za mraka’. Kao da se u ljubavi prema Isusu nije dala preteći ni od koga. Marija Magdalena na grobu doživljava iznenađenje koje ju je jako uznemirilo. Teški kamen bio je odmaknut s Isusovog groba, a grob prazan. Ona je daleko od pomisli da je Isus uskrsnuo, nego zaključuje da je Isusovo tijelo iz groba ukradeno. Ožalošćena i uznemirena trči to javiti Isusovim učenicima. Nalazi Petra i Ivana te im priopćuje ovu žalosnu činjenicu. Ivan navodi da su on i apostol Petar odmah potrčali prema grobu, kao da se natječu tko će prije stići i vidjeti tu izvanrednu stvarnost. Ivan, koji je bio prilično mlađi, stiže prvi. On vidi baš ono o čemu ih je Magdalena obavijestila: grob otvoren i povoje s kojima je Isusovo mrtvo tijelo bilo povijeno. Je li zbog straha ili respekta prema Petru, kao prvom među učenicima, on ne ulazi u grob nego čeka Petra. Kada on stiže odmah ulazi u grob te vidi povoje i ručnik koji su poslužili kod pokopa. Isusova tijela nema.

Iako im je Isus u više navrata govorio o svojoj muci i smrti i uvijek iza toga o svom uskrsnuću, njima je govor o muci i smrti bio neprihvatljiv, a govor o uskrsnuću nerazumljiv. To priznaju i svi evanđelisti.

Nakon što su Petar i Ivan sve vidjeli, Ivan zapisa: ‘Tada se učenici vratiše kući’ (Iv 20,10). Ništa ne spominje o čemu su razgovarali, na što su pomišljali, kako su sve to proživljavali, niti jesu li što odlučili poduzeti. Piše samo da se vratiše kući. S druge strane Magdalena dolazi grobu, potom ide učenike izvijestiti o neočekivanoj situaciji na grobu, vraća se i ostaje kod groba. Ona se ne predaje, nešto očekuje, traži, plače, ali ne napušta grob. Sve ovo govori da je njezina vjera i napose njezina ljubav prema Isusu bila jača od vjere i ljubavi učenika.

Na takvu njezinu ljubav Isus nije mogao ostati ravnodušan. Kao nagradu za to  izabire je za prvu vjesnicu uskrsnuća. Ukazuje joj se i pita: ‘Ženo, zašto plačeš?’ Isus je jako osjetljiv na ljudske suze. On zna dobro zašto ona plače, ali je ipak pita. Njezin odgovor je: ‘Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga staviše.’ ‘Uzeše moga Gospodina …’ Koliko ljubavi u tim riječima! S tim kao da veli: ‘Uzeše mi ono najdraže, uzeše mi ono što mi znači sve.’ Gledajući Isusa, koga ne prepoznaje, nego misli da je neki vrtlar, Magdalena mu kaže: ‘Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi kamo si ga stavio, da idem po nj.’

Velika ljubav je uvijek malo i naivna. Magdaleni je stalo doći do Isusa, makar i mrtvog njegovog tijela, ali tražiti od nekoga, za koga misliš da je ukrao njegovo tijelo, da ga njoj preda, jako je naivno. I dok Magdalena traži načina da dođe do Isusova tijela, čuje kako je taj nepoznati, sa glasom punim ljubavi i topline, zove po imenu: ‘Marijo!’ On nju dobro poznaje. Glas nepoznatog razotkriva njegov identitet. To je Isus. Nije ga prepoznala po izgledu, ali ga poznaje po glasu i po imenu kojim ju je pozvao. Ostala je oduševljena.

Ovdje imamo dvije glavne poruke: 1. Kada osoba pokazuje pravu ljubav prema Isusu, on će joj se sigurno objaviti i na jedan ili drugi način, ukazati. Utješit će je i obrisati joj suze. Osoba će očima srca prepoznati njegovu prisutnost. 2. Isusa se ne prepoznaje fizičkim očima, nego po riječima. Njegova riječ je najsigurniji znak prepoznavanja. Isusa se prepoznaje kroz čitanje, slušanje i meditiranje njegove riječi. Nema boljeg i sigurnijeg načina od ovoga.

Evanđelist Ivan, iz čijeg smo evanđelja slušali današnji odlomak, u svojoj Prvoj poslanici piše: ‘Tko ljubi poznaje Boga, a tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav.’ (1Iv 4,7-8). Bez jače doze ljubavi u svome srcu, osoba ne može otkriti Božju nazočnost u svom životu. Oči srca su ljubav. Bez tih očiju ne vidi se ispravno stvarnost koja nas okružuje. Židovima koji imaju nakanu ubiti Isusa, on veli: ‘Jasno vidim: vi nemate u sebi ljubavi Božje.’ (Iv 5,42). Zle nakane proizlaze iz srca prazna ljubavi. Kada osoba u sebi nema Božje ljubavi, ona ne može ispravno vidjeti ni sebe ni druge, a kamoli uočiti Božju prisutnost u svom životu. Srce ispunjeno ljubavlju vidi daleko i duboko.

Evanđelja nam donose primjere mnogih osoba koje, zbog srca ispunjena ljubavlju, vide što drugi ne mogu vidjeti. Tako BD Marija, na svadbi u Kani Galilejskoj, prva primjećuje neugodnu situaciju domaćina jer je na svadbi nestalo vina. Nitko drugi nije primijetio. Nije to primijetila očima glave, nego srca. Tko je prvi prepoznao uskrslog Isusa na Galilejskom jezeru? Apostol Ivan! On je bio učenik ljubavi i to mu je uspjelo snagom ljubavi. Drugi učenici nisu prepoznali Isusa.

Otac Rasipnog sina primjećuje sina dok je još bio daleko, dok ga još nitko nije primijetio. Primijetio ga je očima srca jer te oči vide daleko. Samo ljubav daje osobi mogućnost da vidi tajanstvene i skrivene stvarnosti koje izmiču pogledu fizičkog oka. Tako i samu Božju prisutnost.

Vratimo se današnjem evanđeoskom odlomku. Nakon susreta s Isusom, Marija Magdalena ponovni trči učenicima javiti, ne više istinu o praznom grobu, niti vijest da je našla Isusovo mrtvo tijelo, nego najveću moguću radosnu vijest, a ta je: Isus je živ, on je uskrsnuo, ona ga je vidjela. Sve ovo nije bilo dovoljno učenicima da bi povjerovali. U njima je još uvijek daleko prisutniji strah nego radost. Oni se još uvijek skrivaju. Kuća u kojoj se nalaze, čvrsto je zaključana.

I učenici su bili samo ljudi. Nije im bilo lako povjerovati da je onaj izmučeni i raspeti Isus uskrsnuo. Nije im bilo lako povjerovati u istinu da se umrli čovjek može vratiti u život. Nije lako vjerovati u ono o čemu se nema nikakvog iskustva. Kada bi se u vjeri oslanjali samo na razum, mnoge nadnaravne stvarnosti izmakle bi našoj spoznaji. Ni danas, poslije 2000 godina od Isusova uskrsnuća nije se puno promijenilo s obzirom na ovu istinu. I danas ima puno onih koji kažu da su vjernici, ali im istina uskrsnuća nije bliska. Koliko god su uvjereni da ljudski život bez uskrsnuća ne može naći svoj pravi smisao, ne uspijevaju samo sa svojim ljudskim umom razumjeti stvarnost uskrsnuća jer tu nemaju nikakvog iskustva. To je pitanje vjere. Sam razum tu nije dostatan. Zato Isus naziva blaženima one koji vjeruju, iako nisu vidjeli.

Nakon mnogih iskustava susreta s uskrslim Isusom, učenici su u potpunosti prihvatili tu istinu i svima postali svjedoci te istine. Nisu imali problema za tu istinu podnijeti mučeništvo, svi do jednoga. Nema vjere u uskrsnuće bez jačeg iskustva Isusove blizine. Iz tog iskustva izvire snaga vjere s kojom se onda razumiju i misteriji koji nas nadilaze. Zato sveti Augustin veli: ‘Ne vjerujem zato što sam razumio, nego sam razumio zato što vjerujem. Ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti ništa.’ Molimo Gospodina da svi mi budemo ubrojeni među blažene koji nisu vidjeli, a vjeruju.“

Na kraju mise, biskup je svima nazočnima i onima koji nisu mogli doći, osobito bolesnima, zaželio sretan i blagoslovljen Uskrs.