Prije mise održana je procesija od Vatrogasnog doma do ostataka nekadašnje velebne katedrale unutar čijih zidina je slavljena misa. Koncelebrirala su šestorica svećenika na čelu s čuvarem svetišta vlč. Marijom Vazgečom, više svećenika je ispovijedalo dok je misu animirao združeni zbor više župa uz orguljsku pratnju Franje Puškarića i asistenciju Domagoja Šlata.

U homiliji biskup Križić je tumačio Evanđelje (Lk 11, 27-28). „Dok je Isus govorio povika neka žena iz mnoštva: ‘Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!’ Isus odgovori: ‘Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!’ Isus je time naglasio u čemu je bit blaženstva, a to je slušati Božju riječ i po njoj živjeti baš kao i Marija. I Elizabeta ju je nazvala blaženom jer je u svemu bila vjerna Bogu ‘blago onoj koja povjerova’“.

To je i nama poruka, čovjek dubok vjere ima snagu i mir u svim periodima života. Isus se oduševljava kada neki povjeruju tako da je za rimskog časnika kome je došao učiniti uslugu rekao da tolike vjere ne nađe u cijelom Izraelu. Pred jakom vjerom čudo je neizbježno. Veliku snagu ima čovjekova vjera, a takve se proglašava blaženima kao što je bila Marija. Ona je vjerovala i kada nije bilo sve dobro. Vjera nije laka stvar, posebno kada nas udari patnja te se tada trebamo pripremiti na kušnju i strpljivost, kazao je biskup.

Marija nam je uzor vjere. Za nju se kaže da je o Božjim riječima razmišljala u svom srcu. Vjerovala je Bogu i onda kada nije razumjela događaje koji se zbivaju i onda kada je trebalo nositi ne male patnje i trpljenja. Nije bila vjernica samo onda kada je sve išlo dobro, kada nije bilo nikakvih posebnih problema, nego i u trenutcima tama i patnji. Nije tada postavljala pitanja: „Zašto Bože?“; „Što sam ja Bogu zgriješila?“ „Zbog čega me Bog kažnjava?“, rekao je mons. Križić.

I u takvim trenutcima vjerovala je čvrsto da je Bog nije napustio, Bog joj je blizu iako ga ne vidi i osjećajima ne doživljava. Vjera nije laka stvarnost. Nije bila laka ni za Mariju, ni za koga od nas. Tu mislim, prije svega, na momente kada nas udari kakva patnja. Starozavjetni mudrac savjetuje svoga sina kako treba postupati u takvim trenutcima, govoreći: „Sine moj, ako želiš služiti Gospodinu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak. Prioni uz Boga i ne odmeći se. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Vjeruj u Gospoda i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega. Pogledaj prošla pokoljenja i vidi: je li se ikada postidio tko se uzdao u Gospodina“ (Sir 2, 1-10). Boljeg savjeta od ovoga nema. Svi mi poznajemo svoje tame, patnje i nemoći. Vjera nije zaštita od svih patnji. Vjera je, prvenstveno svijetlo i snaga u patnji. S vjerom u Boga svaka patnja nosi se lakše, pojasnio je biskup.

I Marija je proživljavala svoje patnje. Nisu bile male. Nazvana je „Majka boli“. Snagu je dobivala samo iz vjere. Njezino iskustvo patnje učinilo ju je još osjetljivijom za patnju svoje djece, za patnju svakoga od nas. Naš veliki pjesnik Đuro Sudeta, dok se borio sa svojom neizlječivom bolešću, utječe se Mariji riječima: „U kutu jednom punom sjetne tame, uzdah se čuje žaloban i snio: o Majko bola, moli za me“, spomenuo je mons. Križić.

Čovjek boli osjeća da ga majka najbolje razumije. Ta majčinska ljubav je besplatna. Majka ne voli svoje dijete zato što je dobro, nego zato što je njezino dijete, pa kakvo god bilo. Takva je i Marija prema nama. Ne voli nas zato što smo uzorni, jer znamo da nismo, nego nas voli jer smo njezina djeca, kazao je.

„Stavimo pred nju u ovom svetištu svoje strahove i patnje. Stavimo pod njezin plašt i njezinu zaštitu sebe i sve članove svoje obitelji, sve one za koje smo došli posebno moliti. Ona nas razumije i kada ne razumijemo sami sebe. Ona zna najbolje sve naše nevolje. Njezina pomoć neće izostati, ona nas neće nikada izdati“, pojasnio je.

Biskup je na kraju pozvao sve „da u Marijinom svetištu, dok molimo Mariju za naše potrebe nešto Mariji i obećamo. Obećajmo joj da ćemo se potruditi biti Isusu vjerniji, imati u njega više pouzdanja, a nju molimo da umnoži našu vjeru, da učvrsti našu nadu i usavrši našu ljubav da budemo bolji kršćani i ljudi i ostanemo autentični Isusovi svjedoci i učenici“.

Završne pozdrave na kraju je uputio domaćin, čuvar svetišta Gospe od Čudesa vlč. Mario Vazgeč, a župni suradnici na koncu su biskupu uručili poklone, sliku Gospe od Čudesa i domaće proizvode. Ove godine okupio se na oštarskom proštenju rekordna broj vjernika, oko dvije tisuće među kojima treba spomenuti hodočasnike iz Plaškog, Cerovnika i Ogulina.