Slavimo blagdan sv. Dominika i ovom euharistijom želimo Gospodinu zahvaliti na daru toga Božjega čovjeka, koji je svojim životom obilježio jedno povijesno crkveno razdoblje i čiji duhovni sinovi i danas nastavljaju djelo svoga utemeljitelja, istaknuo je biskup Palić u propovijedi. Istaknuo je pritom stoljetnu istinu: „Ecclesia semper reformanda – Crkva je uvijek potrebna obnove“, dodavši da su za obnovu Crkve tijekom stoljeća utemeljitelji zajednica uvijek davali veliki doprinos. To vrijedi i za sv. Dominika, suvremenika sv. Franje Asiškoga. Dominik je rođen 1170. g. u Calaruegi u Castilli, a sv. Franjo je rođen 1182. u Asizu u Umbriji. Obojica su u svom vremenu i svojim radom odgovorili na potrebe Crkve svoga vremena i učinili su, svaki na svoj način, mnogo odlučujućih stvari za obnovu Crkve, kazao je hvarski biskup.

Premda je potjecao iz plemićke obitelji, Dominikovo srce nije ostalo zatvoreno za potrebe braće i sestara koji su se u njegovo vrijeme našli u velikoj gladi. Dominik je prodao svoje stvari, pa i knjige, kako bi pomogao potrebitima. Dva putovanja kroz Europu proširila su mu horizonte i postala presudna za njegov život. Dominik je shvatio dva izazova za Crkvu njegova vremena: neevangelizirani narodi na sjevernim granicama europskog kontinenta i vjerski nemiri koji su oslabili crkveni život, osobito na jugu Francuske. Tamo je crkveno jedinstvo bilo ozbiljno ugroženo raznim krivovjerstvima (herezama) koja su postala raširena. Papin savjet bio je da se posveti pobijanju albigenških i katarskih krivovjerja. Dominik je pronašao svoje životno poslanje u obraćenju sljedbenika tih krivovjerja, a smatrao je da se Crkva sama mora vratiti apostolskom siromaštvu, jer će se samo na taj način moći vjerodostojno suočiti s lažnim učiteljima. Siromašan i jednostavan, vjerodostojan i hrabar Dominik je krenuo biti ‘glasonoša radosti’, koji ‘naviješta mir, nosi sreću i spasenje naviješta’. Svjedočio je svojim životom pravu vjeru i neuspjesi u naviještanju ga nisu obeshrabrivali. Znao je da sam može malo učiniti. Stoga je oko sebe okupio ljude koji su bili nadahnuti istim duhom i koji su imali osjećaj za poslanje koje je započeo. Zajednici je dao pravilo sv. Augustina.

Biskup Palić istaknuo je da je Dominik svoju rastuću zajednicu izgradio na tri stupa: siromaštvu, učenosti i propovijedanju. Siromaštvo je za Dominika značilo da on i njegova braća ne zarađuju za život i ne osiguravaju sredstva vlastitim imanjem i zemljom, već bi trebali živjeti prosjački kao siromašni lutajući propovjednici. Dominik je od samog početka imao solidno obrazovanje i isto je zahtijevao od svoje braće. Za njega, međutim, studij nije bio sam cilj, već osnova i pretpostavka za propovijedanje, za rasprave o vjeri i za novu evangelizaciju istinskih vjernika. Konstantno je obilazio svoju braću u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji. Umro je 6. kolovoza 1221. u Bologni, a 1234. već je kanoniziran.

U desetljećima koja slijede u Redu propovjednika rađali su se veliki teolozi, poput Alberta Velikoga i Tome Akvinskog, koji su ostavili neizbrisiv trag u raspravama između kršćanstva i izazova tadašnjeg vremena. Dominikanski red postao je jedna od velikih sila obnove u Crkvi u sljedećim stoljećima. Vjerni svom utemeljitelju, dominikanci su uvijek činili mnogo za širenje i produbljivanje vjere. I to čine diljem svijeta i danas.

Na oltarnim prikazima sv. Dominik često se prikazuje s krunicom jer ju je, kako kaže predaja, u jednom viđenju on sam primio od Blažene Djevice Marije. Bez sumnje, dominikanci u povijesti Crkve također imaju veliku zaslugu što su promicali i širili krunicu, koju mnogi katolici vole i koja je toliko bogata evanđeoskim vrijednostima – koja je zapravo škola vjere i pobožnosti, rekao je biskup Palić. Smatra se da od sv. Tome Akvinskog potječe dominikansko geslo koje i svima nama danas može biti usmjerenje: ‘Contemplare et contemplata aliis tradere’ – razmišljati, razmatrati, moliti se i ono što se u tome ili pri tome uoči, otkrije to razmišljeno predati, prenijeti drugima. To geslo mogli bismo prereći riječima: razgovarajte s Bogom i govorite o Bogu, istaknuo je biskup.

Dodao je kako kao i u svakoj euharistiji i danas nam je Bog progovorio u svojoj Riječi. Progovorio nam je i po životu sv. Dominika. Pozvani smo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sol je povezana s moći. Sol daje okus hrani. Primjenjivo na život znači da postoji snaga od koje živimo i da se ta snaga sastoji u tome što je dijelimo jedni s drugima. Snaga života je podrška koju jedni drugima dajemo. U Bogu je snaga našega duhovnoga života, koju ne kupujemo i ne zarađujemo, nego je sam Bog izvor naše snage. Sol je snaga, otpornost. Sol, da nema u sebi tu moć, ne bi bila sol, trebalo bi je baciti. Tako je s nama kršćanima. Kad izgubimo nutarnju poveznicu s Bogom, kad naš život izgubi svjedočku snagu, postajemo bljutavi i ovom svijetu neprihvatljivi. Današnji svijet očekuje od nas kršćana vjerodostojnost i snagu promjene na dobro, a ne našu bljutavost, prilagodbu i suobličavanje onome što i samom svijetu i vremenu u kojemu živimo nije probavljivo. Dajmo ovome svijetu okus radosti, milosrđa, spašenosti i smisla postojanja, pozvao je hvarski biskup.

Svjetlost je vrijedna kad svijetli. Ako ne svijetli, nema funkcije. ‘Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima’ kaže Isus. Kakva je to svjetlost? Isus to preciznije kaže: ‘Da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima’. Svjetlo je u ovom primjeru ono Božje što iz nas zrači, djela koja slijede kao odgovor na ono što Bog u nama čini, vjera koju nosimo u srcu. Čujemo i opomenu: ‘Ne stavljajte svjetlo pod posudu’. Nemoj svoje svjetlo činiti nevidljivim skrivajući ga. Otkrij svoj sjaj i prenesi ga drugima. Ne zatvarajte se, budite među ljudima, a ostalo će se dogoditi samo od sebe. Vaše svjetlo, svjetlost Stvoritelja u vama tada svijetli drugim ljudima, ako su za njih dobra djela, koja se onda događaju u zajednici, rekao je biskup Palić.

Pojasnio je vjernicima da „Isus Krist poziva da budemo vidljivi, a ne tajni i diskretni kršćani“. Ne želimo kao pojedinci svoju vjeru nositi poput reklamnog plakata pred sobom. Ali, naše djelovanje i djelovanje Crkve je javno. Ona mora govoriti kada su u pitanju teme o kojima ona mora govoriti, kad je, npr., u pitanju dostojanstvo ljudske osobe ili mir. Crkva mora biti svjetlost, a mi smo u to uključeni kao pojedinci. U svemu ovome znamo da je svjetlo vjere identično s križem i da izvor svoje snage nalazimo u blaženstvu slabih. Ne radi se ovdje o snazi u smislu moći. Crkva i kršćani moraju biti svjesni da kao Isusovi sljedbenici svoju snagu pronalaze i u trenucima nemoći, istaknuo je biskup Palić. Euharistija najočitije svjedoči da je izvor snage u darivanju, a otajstvo novoga života u umiranju. Neka nas sv. Dominik zagovara i pomogne nam da iz dana u dan u svom siromaštvu bivamo sve više ovisniji o Kristu. Neka nas Dominikov životni primjer potiče da iz dana u dan sve bolje upoznajemo svoju vjeru i da ju svojim životom svjedočimo, zaključio je biskup.

U misi su koncelebrirala dvanaestorica svećenika, među kojima su bili poglavar starogradskoga dominikanskoga samostana o. Mario Marinov, rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, umirovljeni profesor dogmatike Nikša Bižaca, župnik župe Svih svetih u Sesvetama kod Zagreba Mario Migles, kanonik-prepošt zbornog kaptola Čazmansko-varaždinskoga, predstojnik Katehetskog ureda Varaždinske biskupije i ravnatelj duhovnog centra na Veternici Damjan Koren, profesor biblijskih znanosti na Gregorijani u Rimu i rektor Almo collegio capranica dr. Gildo Manicarti te postulator za kauzu bl. Ivana Merza i vicepostulator za kauzu Petra Barbarića i utemeljitelj i upravitelj doma hrvatskih hodočasnika u Rimu „Ivan Merz“ o. Božidar Nagy. Liturgijsko pjevanje predvodili su domaći muški pučki pjevači.

Na kraju misnog slavlja o. Marinov zahvalio je biskupu Paliću, svećenicima i vjernicima. Pohvalio je poznatu grupu muških pučkih pjevača koji u samostanskoj crkvi predvode liturgijsko pjevanje. Potom je udijelio zahvalnice zaslužnim volonterima: Zlatki Morović, Josipu Dujmoviću, Vinku Lupiju te braći Nikoli i Tonču Bojaniću; neki od njih su za potrebe i na dobro starogradske dominikanske crkve i samostana volonterski radili i više od dvadeset godina.