U tom marijanskom svetištu u srcu Podravine nalazi se čudotvorni kip Majke Božje Molvarske iz 15. stoljeća. U velikoj svečanoj procesiji prijenosa kipa Blažene Djevice Marije iz kapelice prema župnoj crkvi kip su nosili članovi domaćega dobrovoljnog vatrogasnog društva. Slavlje je okupilo velik broj hodočasničkih skupina iz cijele Hrvatske, ali i iz susjedne Mađarske. Sve njih, kao i brojne domaće vjernike, pozdravio je domaći župnik fra Zdravko Tuba.

U propovijedi vjernicima okupljenim u župnoj crkvi u Molvama mons. Palić istaknuo je da svetkovinu Marijina uznesenja na Nebo slavimo kao znak nade i utjehe. Ova svetkovina označava vrhunac i kraj putovanja kojim se Marija upustila nakon anđeoskog pozdrava i najave Isusova rođenja: ulazak u nebeski Jeruzalem, poručio je mons. Palić.

„Današnja svetkovina pokazuje nam čemu se čovjek može nadati nakon svoje smrti. Na kraju svoga života, sa svim njegovim lomljivostima, sa svim neostvarenim željama i razočaranim nadama, ne odlazimo u mračnu usamljenost, već doživljavamo nježni zagrljaj i osjećaj prihvaćanja.

Međutim, ova nas svetkovina želi osvijestiti da je kršćanstvo u svoj svojoj stvarnosti borba kojoj smo podvrgnuti u trenutku našeg zemaljskog postojanja. Često je to borba između života i smrti kojoj su bili izloženi prvi kršćani za koje je Ivan napisao svoje ‘Otkrivenje’ na otoku Patmosu. Unatoč vizionarskim i često zastrašujućim slikama, ova biblijska knjiga bi trebala biti knjiga utjehe za progonjene kršćane. Ako je toj tajanstvenoj ženi iz čitanja mjesec pod nogama, onda to znači: ona ne voli prolaznost, prevladala je smrt.

Odjenuta suncem znači da je u Bogu sigurna i da ima udjela u njegovu sjaju. Napokon, u toj velikoj viziji pojavljuje se i protivnik, antagonist mlade, prve Crkve: čudovište, moćni zmaj. Tadašnji lik zmaja bilo je Rimsko Carstvo koje je upravo opustošilo hram u Jeruzalemu i koje je uvijek iznova krvavo proganjalo mladu kršćansku zajednicu. Zmaj radi o glavi djetetu i ženi, ali oboje bivaju spašeni. A žena bježi u pustinju: to znači da se mlada kršćanska zajednica Jeruzalema, okupljena oko apostola i Marije, može spasiti. Ovaj ključ razumijevanja može pomoći i nama, ljudima 21. stoljeća, da dođemo do stvarne poruke ovog Ivanova viđenja za nas. Budući da je poruka vrlo aktualna, ona je samo još jedan ključ za stvarno razumijevanje što je Crkva i koju središnju ulogu Marija u njoj igra. U slici žene Ivan vidi nove Božje ljude, Crkvu. Crkva u slici žene ne vidi samo sebe, nego na osobiti način Mariju, uz poruku: Crkva i Marija su jedno“, kazao je biskup Palić.

Dodao je kako i danas postoje kritički mislioci koji smatraju da nebo treba prepustiti „pticama i anđelima“, i smatraju da je vjernike vrijeme pregazilo i da treba napustiti srednjovjekovne ideje.

„Za čovjeka današnjice nebo kao da je postalo prazno. Ima, doduše, tamo negdje satelita koji kruže, ali nema više Krista koji s ljubavlju prima svoju majku, i nema Boga oca koji radosno pozdravlja kćer, niti Duha Svetoga koji se nastanio u Mariji. Biblijskim rječnikom rečeno, za današnjeg se čovjeka sunce više ne smije, zemlja više ne žudi za kišom, oblaci ne potiču čežnju, umjesto neba postoji samo goli, ledeni hladni prostor.

Mogli bismo reći kao da je Nebo izgubilo dušu, a za ono što dolazi nakon smrti ne brine nijedna razumna osoba. Ponašamo se kao da ćemo vječno živjeti i kao da nikada nećemo biti pitani o načinu svoga života i kao da nikad nećemo pred Bogom polagati račun o svome životu. Nestalo je straha Božjega i stida ljudskoga“, upozorio je biskup Palić.

Osvrnuo se i na događaj od prije 60-ak godina kada je papa Pio XII. proglasio da je Marija tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. Nastala je tada prava oluja negodovanja, podsjetio je.

„Teško da je bilo koji događaj toliko izazvao i iritirao takozvani obrazovani svijet kao što je bila ta dogma. Kako vjerovati stvarima koje su očito nemoguće, u plavo nebo iznad nas, naseljeno anđelima i svecima, u kojem Bog prilično doslovno sjedi na svom prijestolju. U stvarnosti, radi se o slikama drugog svijeta koje možemo pronaći u dubini svoga vlastitog srca. Još jednom treba zapamtiti riječ mistika Angelusa Silesiusa: ‘Nebo je u tebi! Ako ga tražiš negdje drugdje, promašit ćeš ga’. Duboke su ove misli, braćo i sestre. U svakom ljudskom životu postoje scene i doživljaji u kojima osjećamo kao da se nebo otvara. To su oni lijepi trenuci radi kojih su se sva čežnja i nada, sav trud i patnja isplatili. Tako je kad su dvije osobe otkrile svoju ljubav ili kada je ta ljubav urodila bogatim plodom.

Također se govori da su se nebesa otvorila i za Isusa. Bilo je to prilikom njegovog krštenja u Jordanu kad je čuo riječ ‘Ovo je moj sin ljubljeni’ i osjećao samo ljubav. Vjerujem da nam je jasno: riječ ‘nebo’ parafraza je onoga što je za nas najdragocjenije i najvažnije, što nas duboko dotiče. To je slika sreće koja dolazi iz samog srca i dopire do srca drugih. Kad kažemo nebo se smije, mislimo u stvarnosti: naše se srce smije od radosti.

Slaveći današnju svetkovinu želimo u sebi obnoviti vjeru Crkve da smo i mi, jer smo kršteni u Krista i pritjelovljeni njegovom otajstvenom tijelu – Crkvi, određeni za ‘uznesenje’, da smo uzdignuti i da nismo osuđeni na dubine bezdana.

Poruka današnje svetkovine je da smo spašeni, s našom čežnjom za životom koju nosimo u sebi, za ispunjenjem i ostvarenjem i da ćemo prevladati strah i usamljenost. A da bismo odgovorili na prigovore o stvarnosti uznesenja, možemo reći: riječ je o opisu stvarnosti koju možemo predočiti samo u slikama i prispodobama, a koju ćemo potpuno razumijemo tek kad ju doživimo.

A do tada? Do tada ćemo poput Marije hititi u Gorje, u današnji svijet, kućama i obiteljima naših Zaharija i Elizabeta i svjedočiti im radost svoga srca, koja proizlazi iz činjenice da po krštenju u sebi nosimo Kristov lik i da smo spašeni. Bez straha ćemo hodati ovim svijetom i životom pjevati poput Marije ‘Veliča’, s vjerom da je Gospodin sada s nama i među nama u euharistiji koju slavimo, da nam iskazuje svoju dobrotu hraneći nas kruhom života, da čini velika djela i da će i na nama izvršiti svoje obećanje, koje je s Marijom ostvario“, zaključio je biskup Palić.

Župljani te podravske župe za svetkovinu Velike Gospe pripremali su se trodnevnicom, od 12. do 14. kolovoza, i to molitvom krunice, misom i euharistijskim klanjanjem. Posljednjeg dana trodnevne duhovne obnove, u srijedu 14. kolovoza, na blagdan sv. Maksimilijana M. Kolbea, večernju misu i procesiju s čudotvornim kipom Majke Božje Molvarske kod zavjetne kapelice predslavio je o. Josip Blažević.