U koncelebraciji su bili generalni vikar don Nikola Menalo, katedralni župnik don Josip Galić te kancelar i tajnik don Antonio Zirdum. Posluživali su bogoslovi i ministranti iz ove Župe. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor „Marija“ pod ravnanjem don Dragana Filipovića i uz orguljsku pratnju prof. Marijane Pavlović.

U homiliji je biskup poručio da „radost uskrsnog jutra briše svaku suzu i raspršuje svaku tamu koja pritišće naša srca i naše živote“.

Tumačeći Evanđelje po Ivanu koje navodi kako Marija Magdalena dolazi na grob rano ujutro, dok je još bio mrak, biskup je istaknuo da „prazan grob mijenja sve: on je temelj na kojemu počiva čitavo kršćanstvo i naša nada u vječnost. Ne bismo mogli vjerovati bez toga temelja. Ne bismo mogli ispovijedati Krista kao Gospodina bez toga svjedočanstva.“

Ponavljajući Petrove riječi: „Mi smo svjedoci…“, biskup je istaknuo: „Mi nismo samo promatrači nekog prošlog drevnog događaja, niti smo samo ljudi koji su čuli lijepu priču. Svi mi koji smo kršteni u Kristovo ime, pozvani smo biti živi svjedoci Njegova uskrsnuća u današnjem svijetu. Krštenje nije samo ‘biti upisan’ u maticu krštenih, nego biti poslan: poslan svjedočiti da smrt nema posljednju riječ, poslan naviještati da ljubav nije poražena i pokazivati da se tama ne mora nastaniti u srcu zauvijek.“

Primijetivši da naše društvo danas često nalikuje onomu ranom jutarnjem mraku u kojemu je Marija Magdalena koračala prema grobu, biskup je naveo da mnogi ljudi u svijetu i oko nas žìve pritisnuti strahovima, neizvjesnošću, bolestima i raznim životnim križevima. „Ne smijemo prešutjeti ni progone svoje braće i sestara u Sjevernoj Koreji, Somaliji, Sudanu, Siriji, Nigeriji, Pakistanu, Iranu, Alžiru, Maroku, Tunisu. U tim zemljama crkve su napadane, kršćani pretučeni, uhićeni i osuđeni na zatvorske kazne. I često čovjek osjeti kako ga nešto uvlači u malodušnost. Svijet u kojemu živimo nudi mnoga lažna svjetla i nagle utjehe koje ne mogu liječiti dubinu ranjene duše. I kada ta svjetla izgore, čovjek ostaje u još većoj tami“, rekao je biskup.

Nasuprot tome, poručio da kršćani nose u sebi svjetlo koje nikada ne može ugasnuti – svjetlo Uskrsloga Krista. „To svjetlo nije samo emocija, nego vjera koja postaje život. To je svjetlo koje se može prenijeti: riječju, djelom, strpljenjem, opraštanjem, vjernošću. Zato nas apostol Pavao potiče da za onim gore težimo, a ne za zemaljskim. Tražiti ono što je gore ne znači pobjeći od svijeta i zanemariti svoje zemaljske obveze. Ne znači da treba prestati raditi, prestati voljeti, prestati odgajati djecu, prestati brinuti se za obitelj. Naprotiv, to znači da trebamo sve svoje zemaljske obveze prožeti nebeskom nadom, a tada naš svakodnevni trud, i odgajanje djece, i pošten rad, ustrajnost u molitvi, briga za bližnje postaju sveti kada se čine u svjetlu Uskrsa“, protumačio je.

Na najveću kršćansku svetkovinu pozvao je vjernike da obnov tu nadu u svojim srcima i u svojim obiteljima. „Ne dopustite da vas malodušnost ili cinizam ovoga svijeta uvjere da je zlo jače od dobra. Ne dopustite da vas umor uvjeri kako više nema smisla boriti se za istinu, pravednost i mir. Sjetite se da Bog može otkotrljati svaki kamen tuge i beznađa koji zatvara vaše srce. On može donijeti život tamo gdje mi ponekad vidimo samo kraj i propast. Kao vjernici pozvani smo biti donositelji te uskrsne radosti jedni drugima. Jer Krist je uskrsnuo i živ je! On je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Onaj mir koji je Uskrsli Krist dao svojim prestrašenim učenicima neka ispuni danas svako srce u ovoj katedrali. Neka Njegova pobjednička milost blagoslovi svaku obitelj u našem gradu i u cijeloj našoj Biskupiji“, potaknuo je biskup Palić.

Na koncu mise biskup je pozvao vjernike neka mole za predstavnike svoga naroda, one u čije su ruke stavili svoju sudbinu, kako to Crkva običava moliti na Veliki petak.