U prigodnoj homiliji poručio je: Želimo živjeti i to ne bilo kako, nego sretno, zadovoljno, ispunjeno, osmišljeno. Ali, previše smo se udaljili od samih sebe i iskonske želje za  srećom koja postoji u nama, pa sreću želimo dosegnuti na način na koji se ona ne postiže.

Sadašnji je svijet zaluđen ljudskom srećom i zato većina programa, a osobito reklame imaju samo jednu svrhu: svijet prikazati ispunjen srećom, ali kao da se ona postiže sama od sebe, pada s neba, raste na granama, a ti samo dođeš i ubereš. Ta lažna i potpuno kriva slika ljudske sreće vodi u razočaranja i nezadovoljstva.

Isus se ne boji stati pred nas sa svojim programom života i izreći ono u čemu se uistinu nalazi smisao sreće. On polazi od konkretnog života, bez ikakvog idealiziranja i uljepšavanja. U ovom svijetu žive siromasi, bolesni, progonjeni, žalosni, gladni, zaraćeni, posvađani. Svijet obiluje konfliktima, kontrastima, različitostima, nerazumijevanjem, umišljenošću, sebičnošću, padovima, ponorima… U tom svijetu kršćanin treba biti onaj tko je spreman pomoći drugome, vidjeti drugoga, razumjeti ga, utješiti ga, pružiti mu ruku, donijeti mir, pomoći mu, biti uz njega i za njega.

Isusova Blaženstva najprije govore što čovjek može biti, a zatim što može i činiti. Samo tko je u sebi sređen, može u živote drugih unijeti radost, zadovoljstvo, mir, sklad, sreću. Iz biti proizlazi činiti.

Isus je najprije bio, a zatim činio. Iz njega je izlazio oslobođenje, spasenje, ozdravljenje, jer je imao sklad u sebi. Bio je vjerodostojan i dosljedan sam sebi. Zato je svakome u lice mogao reći istinu koja ga ide, bez obzira sviđalo se to toj osobi ili ne.

Istina lako može postati predmetom sporova, napada, nemira, čak ubojstava. Unatoč tome, Isusov učenik ne smije odustati od puta istine. Zato Isus proglašava blaženima i one koji su progonjeni radi pravde.

Čovjek ne smije iznevjeriti sebe kako bi lažno zadovoljio drugoga koji očekuje da iz naših usta čuje ono što želi čuti, a ne ono što bi morao čuti.

Sveci koje danas slavimo ljudi su Isusovih Blaženstava. Najprije su sami bili dobro formirani u Isusovom Duhu i čvrsto utemeljeni na njegovom evanđelju. Bili su autentični kršćani bez obzira u kojem su staležu živjeli i koju su službu obavljali, od najjednostavnijih i nepismenih, do najučenijih i s kraljevskih dvorova. Ono što su bili, davali su drugima. Što je bilo u njima prenosili su na druge. Sebe i iz sebe, drugome i za drugoga. Svim Svetima zajedničko je jedno: imati hrabrosti živjeti i činiti drugima ono što drugi najčešće nisu i ne čine drugima. Svi žele biti sretni i blaženi, ali ih onaj način na koji to misle ostvariti neće dovesti do blaženstva.

Isus daje pravi put, ali mi nismo uvjereni u istinitosti njegovih riječi. Ne vjerujemo mu, zato što naše misli nisu u skladu s njegovim. Želimo ići prečacem, na brzinu. No, što se brzo postiže, brzo i nestaje.

Svete koje znamo i svete koji, Bogu hvala, među nama danas žive, prepoznajemo upravo po tome što su to ljudi evanđelja i što imaju svoj originalni put kojeg se uporno drže bez obzira što svijet o njima mislio. To je moguće samo pod uvjetom da ispred nas stoji Isus Krist i da je on jedino mjerilo našeg ponašanja.

Toliki koji su dionici našeg života imaju svoju povijest, svoj život, svoje ime. Kolikima smo od njih dopustili da nas svojim životom dotaknu, da nas svojim životom možda „zaraze“, obraduju, razvesele, usreće, učine blaženima, boljima?
Blaženima Isus zove sve one koji su dopustili da ih drugi svojim životom dotaknu i koji nisu mogli gledati i slušati i proći pokraj drugoga, a da nisu za njega učinili bar toliko da mu donesu čašu hladne vode.

Sva su ova Blaženstva zapravo mnogovrsna imena za jednu jedinu riječ: ljubav. Ljubav koja ima stotinu izraza, lica, oblika,… Na sve moguće načine očitovana, utjelovljena, konkretna, vidljiva, na djelu, neumorna, dosjetljiva, snalažljiva, pronicljiva, odvažna, hrabra, zauzeta do krajnjih granica i pod cijenu vlastitog života.
Sve je to ugrađeno u taj neizmjerni i nepregledni broj svetih od čije svetosti i mi živimo. Svi smo mi dionici njihovih Blaženstava i njihovih života, jer su ih oni oživotvorili i ugradili i ugrađuju u cijeli svijet.

Svetost koja se ostvaruje na način Blaženstava je naš zajednički poziv, naše zajedničko zvanje, iz kojeg nitko ne može i ne smije biti isključen niti se smije sam isključiti, nego ga svatko od nas ostvaruje na svoj originalni način i zato, koliko je ljudi toliko je i svetosti i ako netko nije svet onda će svijet biti prikraćen za jedan oblik svetosti koji je mogao biti, a nije se ostvario. Neka ne ostane ne ostvaren!

Na kraju misnog slavlja, biskup Petanjak predvodio je molitvu na grobu sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića.