Uoči svetkovine Božjega milosrđa članovi župne zajednice molitelja Božjega milosrđa „Faustinum“ pod vodstvom prof. Marijane Biuk organizirali su devetnicu Božjemu milosrđu

Na samu svetkovinu pobožnost Božjemu milosrđu predvodila je zajednica „Faustinum“, a središnju euharistiju predslavio je biskup krčki Ivica Petanjak.

Krčki biskup naglasio je kako smo „svi ovdje jer nam je potrebno milosrđe Božje da bismo sespasili”. U svojoj propovijedi je istaknuo kako je poljska redovnica sv. Faustina shvatila da jenjezino poslanje širiti svijetom ponovno svijest o Božjem milosrđu, o milosrđu Isusa Krista.

„Ali milosrđe Božje nije našašće našega vremena. Cijela povijest spasenja, od prve straniceSvetoga Pisma, od stvaranja; preko Saveza, preko oproštenja grijeha, preko svih poticajaBožjih po prorocima, sve do Isusovog utjelovljenja, rođenja, muke, smrti i uskrsnuća: sve je to djelo Božjega milosrđa”.

Mons. Petanjak približio je vjernicima vječnu stvarnost Božjega milosrđa. Sve što Bog čini prema ovom svijetu, prema čovjeku, izraz je Njegovog milosrđa. U Novom zavjetu, od trenutka kada je Isus pozvao svoje učenike na Galilejskom jezeru pa sve do svoga uzašašća na nebo, sve je radi Božjega milosrđa prema čovjeku. Tijekom tri godine svoga ovozemaljskoga javnog djelovanja, Isus je s puno muke, strpljenja i upornosti htio od priprostih ribara najprije učiniti svoje učenike, a onda ih učiniti svojim apostolima, tj. poslanicima.

Nakon Isusovog uskrsnuća apostoli su se vratili natrag na Tiberijadsko jezero, tamo gdje ih je Isus pozvao prije tri godine, zaboravivši kako im je Isus rekao: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!”

„Nadalje, kroz sva ukazanja Isusova nakon svoga uskrsnuća: ženama, učenicima na putu u Emaus, na Tiberijadskom jezeru, jedanaestorici apostola za stolom, pa posebno i nevjernom Tomi, mi ljudi smo prečesto još uvijek ne vjerujući i nalazimo se, kao u ono vrijeme i nakon svega toga i apostoli, i dalje u Getsemanskom vrtu. Naime, dok Isus kaže: ‘Bdijte sa mnom!’, mi mislimo da još uvijek imamo vremena. Isus je uvijek strpljiv i uvijek s nama kreće iz početka, a sve je to izraz Božjega milosrđa. Po svetoj Faustini Isus je htio dati naslikati svoju sliku na kojoj iz probodenoga Isusova Srca izlaze zrake plave i crvene, da nas podsjeti na dva temeljna sakramenta Crkve: na krštenje po kojem smo preporođeni i postali smo Božja svojina, Božja djeca – kakvi god da budemo nikad nas se Isus neće odreći. Isto je to kao kad su apostoli pobjegli s Kalvarije, a uskrsli Isus kaže ženama: ‘Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!’”, rekao je biskup, dodajući: „Mi okrećemo leđa Isusu Kristu, ali mi smo zauvijek njegova braća i sestre. Isus se ne odriče nas kakvi god da jesmo. To je sakrament krštenja. Po sakramentu krštenja zauvijek ostajemo Božji i nikada se Bog neće nas odreći, osim ako se mi odreknemo njega”.

„Drugi sakrament je središnji sakrament Crkve: euharistija. Ona je sakrament kroz koji se zajednica okuplja i sluša Božju Riječ. Ovo je sakrament u kojem primamo Kristovo Tijelo i u kojem se posvećujemo i rastemo u vjeri i zajedništvu. Zašto je Isus trebao reći svetoj Faustini da naslika njegovu sliku i govori o njegovom milosrđu? Zato jer smo se mi ohladili, zaboravili smo da nam je Isus ostavio sredstva spasenja. Veliki četvrtak posljednje večere je već bio, kao i Veliki petak na koji je Isus bio raspet na križu, potom je Isus uskrsnuo. Sve nam je dano, samo smo mi sve olako zaboravili. A onda Isus opet, od vremena do vremena, digne svece i proroke kao što je sveta Faustina, sveti Pio, sveti Leopold i mnogi drugi sveci: Iz sažaljenja prema nama kako bismo se obratili jer ne živimo po sakramentima koji su sredstva spasenja. Isus iz Svoje ljubavi ponovno iponovno potiče i upozorava jer želi naše spasenje, jer želi naše dobro”, poručio je mons. Petanjak.

„Što konkretno znači slaviti milosrđe Božje? Nažalost, i u našoj Crkvi ima onih kojima su usta puna milosrđa Božjega, toliko se razbacuju milosrđem Božjim, ali kod tih istih ne vidimo da su oni milosrdni. Lako se razbacujemo s Božjim milosrđem, no gdje je pritom naše milosrđe? Znademo da je Bog milosrdan i da se nećemo spasiti bez milosrđa Božjega koje nam je potrebno kao suhoj zemlji kiša. Ali kao da smo zaboravili da je Isusa Krista njegovo milosrđe koštalo križnoga puta i njegovoga života. Kao da mislimo da je to bio samo privid i da muka i smrt Gospodinu Isusu Kristu kao Sinu Božjemu nisu bili toliko teški u njegovom trpljenju i raspeću. No, Isus nikada nije glumio čovjeka nego je bio čovjek od krvi i mesa, kao svatko od nas. I njemu je bilo drago čuti riječ hvala, i On je imao Majku i prijatelje, i On je trebao rame za plakanje. I onda i danas Isus želi imati prijatelje ovdje na zemlji. Zato nemojmo olako shvatiti milosrđe Božje. Božje milosrđe je uvijek na djelu, Bog ga uvijek daje širokom rukom. Iza toga milosrđa Božjega stoji križ, stoje probodene ruke i noge Isusove, probodeno Srce Isusovo”.

U nastavku, biskup Petanjak je poručio: „Čuli smo evanđelje kada Isus govori nevjernom Tomi: ‘Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.’ Rane Isusove su njegov prepoznajni znak. Isus i kao proslavljeni i uskrsnuli ima obilježja, znakove razapinjanja. On je uskrsnuli, ali nije bez znakova razapinjanja i križa. Zato će Isus mene pitati kada budem stao/stala pred Lice Božje da pokažem svoj prepoznatljiv znak kojega svatko mora imati jer me taj znak obilježava. Isus će reći: ‘Pokaži mi svoje lice, pokaži mi svoje ruke, pokaži mi svoje noge!’ Svatko od nas mora imati svoj prepoznajni znak, bez toga nema spasenja. Sveti Ivan apostol nikada ne govori o univerzalnoj ljubavi, nego nam govori kako onaj koji ne ljubi brata svoga kojega vidi, ne može ljubiti Boga; tko ne ljubi brata svoga, ubojica je”.

„Braća naša, kao bližnji naši i ljudi koje susrećemo, mogu nas razapinjati u svakodnevnom životu i dati nam obilježja razapinjanja. S njima treba imati milosrđa i s tim znakovima treba doći pred Lice milosrđa, Lice Boga milosrdnoga, Lice Isusa Krista. Zato je u poslanicama svetoga Ivana ljubav uvijek konkretna. Ljubav uvijek ima ime i prezime, ljubav uvijek ima lice, ljubav uvijek ima karakter, ljubav uvijek ima prepoznajni znak. To je prava ljubav. Sve druge vrste tzv. ljubavi su one od kojih nitko koristi nema i po njima se nitko spasiti neće. Konkretna ljubav, ljubav na djelu! Prema onomu koga vidimo, koga susrećemo, s kime radimo, kraj koga živimo. I tu se očituje milosrđe Božje: Ili ga ima ili ga nema. Sveti Pavao u poslanici Filipljanima kaže: “’.. sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja …’ Da, sa strahom i trepetom budi zabrinut za svoje spasenje. Volio bih da uzmemo ozbiljno Riječ Božju, da uzmemo ozbiljno sakramente koje nam je Isus Krist ostavio i da onda uzmemo ozbiljno i poticaj svete Faustine i svih svetih koji nam dolaze kao jedno ozbiljno upozorenje da razmišljamo o sebi, o svom životu i budemo milosrdni kao što je Milosrdan Otac Nebeski”, kazao je krčki biskup.

„Zanimljivo je da Isus, kada nas je pozvao, nije čak uzeo za uzor samoga sebe, nego je uzeo za uzor Oca svoga i našega: ‘Budite milosrdni kao što je Milosrdan Otac vaš Nebeski!’ To je mjera našega milosrđa: sve što je manje od Boga, nije dostojno da se bavimo time. I zato, samo ako upremo pogled u Boga, u Božje, u Očevo milosrđe, onda ćemo moći ljubiti svakoga onoga koga smo sreli. Ako izbacimo Boga, Božje milosrđe i taj Isusov poziv da se danomice suobličavamo Bogu samome, onda od milosrđa nema ništa”.

Biskup Petanjak je propovijed završio molitvom: „Vapimo, molimo da nam Gospodin dade Duha svoga, Duha Svetoga da budemo milosrdni po njegovome srcu, da budemo milosrdni kako je Otac naš Nebeski milosrdan. Onda se ne moramo bojati da nećemo jedanput i mi od Isusa Krista milosrđe zadobiti. Amen!”

Na misnom slavlju pjevanje je predvodio zbor mladih „Mater Ecclesiae” pod vodstvom prof. Patricije Ivičić.

Na kraju mise župnik p. Mirko Sadak je zahvalio biskupu Ivici Petanjku i svim svećenicima te svim župljanima i izuzetno brojnim hodočasnicima koji su se odazvali na Isusov milosni poziv na slavljenje i molitvu Božjemu milosrđu.

Štovateljima Božjeg milosrđa na raspolaganju za sakrament ispovijedi bili su svećenici iz dekanata i šireg područja.