Biskup Petanjak u propovijedi je rekao: „Na temelju evanđelja poznate su okolnosti i način na koji je Bog ušao u ljudsku povijest i postao aktivni dionik te povijesti.

Rodivši se kao čovjek Sin Božji je svojoj božanskoj naravi dodao i ljudsku. Tom je ljudskošću  prekrio i sakrio svoje božanstvo, tako da svatko tko je vidio Isusa Krista vidio je čovjeka, a trebao je vjerovati da je taj čovjek i Bog.

Uzimajući ljudsku narav napravio je prekretnicu cjelokupne ljudske povijesti, jer je ovom gestom izjednačio sve ljude na svijetu i postavio pravilo da se više ne može do Boga bez čovjeka ili mimo čovjeka, a nikako protiv čovjeka.

Što god se dobra čini čovjeku, čini se i Bogu. Što god je učinjeno protiv bilo kojeg čovjeka, učinjeno je protiv Boga, jer se Bog u Isusu Kristu poistovjetio sa svakim čovjekom, a napose s onim malenim, rubnim, marginaliziranim na bilo koji način.

Ako je svojim ulaskom u svijet Bog napravio bilo kakvu razliku među ljudima onda ona ide jedino u korist onih koje su ljudi odbacili i marginalizirali. To je razlog zašto se Bog nije rodio na kraljevskom dvoru, a mogao je, nego u štali i među pastirima, koji su ono vrijeme bili toliko omraženi u narodu. Kod Boga nitko nije odbačen, nitko nije stranac, svi su njegovi sinovi i kćeri.

Svoj dolazak i ulazak u našu povijest Bog je umotao i prikazao kao lijepu bajku, kao prekrasnu priču koju svako dijete može zapamtiti, ali poruka Božića nije za djecu nego za odrasle. Ispred Betlehema se djeca trebaju veseliti i čuditi, a odrasli moraju oči zatvoriti i duboko se zamisliti. Dok djeca veselo trče, stari se moraju u prsa udarati i kajati. I to svaki čovjek, bez obzira je li on vjernik ili nevjernik, jer je Božić za sve. Isus Krist se rodio za sve.

Najveći dio svijeta je još uvijek na razini djeteta i polazi od događaja Božjeg ulaska u ljudsku povijest, polaze od stvarnog događaja koji je umotan u lijepi celofan bajke. Za takve je Božić bajka, a za kršćanina je Božić novo stvaranje i početak novog svijeta, novi oblik postojanja, novi oblik međusobnog ophođenja i ponašanja, novi oblik života.

Ateisti su ispraznili Božić od Boga, ali su svjesni da ne mogu svijet ostaviti bez ikoga. Ne smiju i ne mogu sebe metnuti umjesto Boga jer bi ih svijet ismijao i popljuvao. Onda su pronašli nekog Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka, neka mitska bića okružena vilenjacima, i tako i nesvjesno priznali da niti oni niti ovaj svijet ne može bez nekoga izvan ovog svijeta i nekoga tko je drugačiji svijet od ovoga. No oni ne mogu prihvatiti povijesnu stvarnost, pa zato poput zaigrane djece ostaju u svijetu bajki i ne dosižu pravi smisao Božića, te se svojevoljno isključuju iz djela spasenja.

Unatoč toga, Bog ne prestaje dolaziti. Dolazi nam svake godine, i svake nam godine ponavlja jedno te isto, nadajući se da ćemo jednom progledati, da ćemo jednom otvoriti oči i uši, da ćemo jednom razumjeti. Koliko smo mi tvrdoglavi u odbijanju, toliko je Bog uporan u svojim dolascima.

Prvo što Bog nudi ljudima je unutrašnji mir, mir srca, mir savjesti. On je preduvjet za bilo koji oblik radosti, veselja, dobrote, poštenja, strpljenja…

Tko prima Boga u svoj život od njega za nagradu dobiva na dar mir srca kojeg ništa na ovom svijetu ne može pokolebati. Bez tog mira nikakvog drugog mira na svijetu nema i neće biti. Nije moguće izgraditi mir u obitelji, u društvu, u svijetu, ako nema Boga među nama. Iluzija i pusta tlapnja, uzalud izgubljeno vrijeme.

Iz mira u kojem prebiva Bog proizlazi radost. Dokaz tome su nevina djeca. Iz čista srca koje nije opterećeno grijehom spontano izlazi radost koja se kao zaraza širi i zahvaća svakoga do koga dođe. Mir srca i radost idu pod ruku jedno s drugim, upravo onako kako su anđeli pjevali.

A njihov plod je nada, kršćanska nada, koja se rađa u Betlehemu.

I ove godine nam je došao Bog ususret. Zatomimo svoju sebičnost, odrecimo se svoga egoizma, budimo ono što jesmo i kakvi jesmo, kako bi nam Bog koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom mogao dati svoj mir, radost i nadu.