Uvodeći u misno slavlje biskup je i istaknuo kako je ovu svetkovinu najljepše slaviti u marijanskim svetištima ili crkvama koje su posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije. Potaknuo je okupljene da slaveći vrhunac Marijina života mole njezin zagovor i pomoć „kako bismo mogli ‘podignuti oči’ prema putu koji je Krist uspostavio između neba i zemlje, putu prema Očevoj kući.“ Istaknuo je da je „Marija putokaz nade i utjehe, nade da i nas čeka isti put, i utjehe da nas Bog na zemlji ne ostavlja.“

Propovijed je biskup Radoš počeo je pitanjem: „U čemu je to Marija velika?“ Odgovor je dao u svjetlu vjere Crkve: Marija je velika jer ju je Bog, snagom svoje ljubavi, dušom i tijelom uznio na nebo. Ona je prva nakon Krista koja je došla do cilja svakoga čovjeka, zajedništva s Ocem, istaknuo je dodavši kako to nije ostvarila vlastitom snagom „nego snagom Onoga koji je pobijedio smrt i premostio nebo i zemlju.“

U središnjem dijelu propovijedi mons. Radoš je protumačio evanđeoski ulomak o Marijinu pohodu Elizabeti. Istaknuo je da je to jedini ulomak u Svetom pismu u kojemu su protagonisti isključivo dvije žene. Protumačio je kako je u njima i po njima, „sadržana poruka današnjega blagdana i kršćanskog života.“

Nastavivši tumačiti odlomak biskup je podsjetio kako Marija, tek što je čula anđeosku riječ i bila osjenjena Duhom Svetim, „ustaje“ i „pohita“ u posjet svojoj rođakinji Elizabeti. Ta žurba, pojasnio je biskup, nije samo fizička, premda je put od Nazareta do Ain Karima dug i zahtjevan, nego unutarnja žurba srca koje nosi Boga: „Ona hita da prenese poruku koju nosi u sebi, poruku života, ljubavi Božje na djelu.“

U susretu Marije i Elizabete otvara se prostor radosti, istaknuo je biskup Radoš pojasnivši da Elizabeta, potaknuta Duhom Svetim, osjeća kako joj dijete zaigra u utrobi od radosti te prepoznaje Božju prisutnost i ispovijeda vjeru riječima: „Odakle to meni da majka mojega Gospodina dolazi k meni?“ To je, rekao je biskup, prva ispovijest vjere u Novom zavjetu da je Isus Gospodin.

Susret dviju žena postaje slika Crkve, zajedništva u kojem se radost Božje prisutnosti dijeli i širi, nastavio je tumačiti biskup te naglasio kako istinska vjera uvijek pokreće prema drugome i uvijek rađa radošću. „Ako Gospodin probudi radost u našoj duši, to je znak da smo Ga susreli“, kazao je mons. Radoš.

U završnom dijelu biskup je upozorio na napast da u središte života stavljamo svoja djela i vlastite zasluge te pozvao da „poput Marije vidimo i priznajemo ono što je Bog učinio u našem životu.“ „Dopustimo svjetlu Božje ljubavi da nas obasja tako da vidimo ono što je Bog učinio u našem životu, i to će postati veliko. Potom ćemo i mi postati veliki“, rekao je biskup.

Zaključio je podsjetnikom da Marija nije velika po sebi, nego „po onome što je Bog učinio u njezinom životu“, te da ju Crkva zato časti i slavi kao Veliku Gospu.

Na završetku misnog slavlja biskup je prema običaju koji se zadržao u nekim krajevima naše domovine blagoslovio cvijeće i poljsko ljekovito bilje kao spomen na Marijinu ljepotu i ljekovitost njezinog zagovora za naš život.

Na svetkovinu Velike Gospe biskup Radoš u prijepodnevnim satima slavio je misu u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Budrovcu koja je uz svoju nebesku zaštitnicu, proslavila i 20 godina postojanja i djelovanja župnog Caritasa te 30 godina zvonarske službe Zdenke Kovačev.