Suslavili su umirovljeni biskup Josip Mrzljak, generalni vikar Antun Perčić, domaći župnici Kristijan Stojko i Petar Mlakar te stotinjak svećenika Zagrebačke metropolije i šire koji su sa svojim župljanima na Svetu subotu hodočastili u Ludbreško svetište.

Prije mise u Svetištu je bila pobožnost i molitva Presvetoj Krvi Kristovoj koju je vodio duhovnik u sjemeništu na Šalati vlč. Luka Premelč.

Okupljene je prije mise pozdravio župnik Kristijan Stojko zaželjevši svima da u Svetištu dožive Isusov dodir u sakramentu ispovijedi i primanju uvijek živoga Krista u euharistiji iza čega uvijek ostaje mir, blagoslov i sigurnost u duši vjernika.

Uvodeći u misno slavlje mons. Radoš je rekao kako su vjernici plod Isusovoga stabla života, Njegovoga križa, Njegove muke, smrti i uskrsnuća, a u slavlju mise „saberimo u sebi s našega stabla života ono što je dobro te želimo te plodove staviti na Kristov stol združiti ih s plodom Njegove muke i smrti, Njegovim tijelom i Njegovom krvlju“.

Na početku homilije biskup Radoš je podsjetio kako se na taj dan Crkva spominje sv. Josipa iz Arimateje i Nikodema, kako ih je nazvao, neobičnih Isusovih učenika koji o tajni križa Isusove krvi i euharistije mogu govoriti svojim iskustvom. Zaustavio se na liku Nikodema kako bi im on progovorio o snazi Isusovog križa i o snazi Njegove Krvi te kako postati pravi Isusovi učenici.

Propovjednik je nastavio govoriti o susretu Nikodema i Isusa kako je opisan u naviještenom odlomku Ivanova evanđelja istaknuvši da Nikodemov dolazak Isusu noću želi kazati kako se Gospodinu uvijek može doći. „Ako osjećamo da nismo bili Njegovi u svom djetinjstvu, u životu kada smo imali najviše snage, nemojmo imati grižnju savjesti, nego pođimo kod Gospodina onda kada mi za to imamo potrebe.“

Spomenuo je nadalje biskup da je ovo jedinstven događaj u Ivanovom evanđelju, da netko traži Isusa jer je inače uvijek Isus prvi koji pravi korak. Kazao je i kako za razliku od drugih koji Isusa najčešće traže da učini neko čudo, da pokaže neki znak, Nikodem dolazi k Isusu zbog razgovora. „Možda je to i poruka za nas. Isusu možemo doći u svako doba, Njegova vrata su otvorena, no Isusu ne dolazimo bi čuli, osjetili, vidjeli neko čudo, da nam Isus pokaže neki znak, nego dolazimo Njemu jer želimo razgovarati s Njim. Svetište nije mjesto čudesa iako se čudesa događaju. Nije mjesto posebnih znakova, nego je ovo mjesto Isusova kuća gdje dolazimo razgovarati s Onim koji ima snažnu riječ, koji ima put za naš život“, naglasio je.

Kao zanimljivost u prvom susretu Nikodema i Isusa, mons. Radoš je istaknuo promjenu koja se dogodila kod Nikodema koji se na početku razgovora s Isusom, govoreći u „mi“ formi, predstavlja kao predstavnik farizeja, pismoznanaca, židovske vlasti, a Isus će ga polako voditi prema susretu s Bogom koji se uvijek događa na relaciji ja-ti. „Polako će ga voditi prema slobodi da se smije osloniti na Isusa. Ne mora se braniti svojom skupinom, zajednicom. Ma od Isusa se nikada ne treba braniti, jer je On došao da svakoga od nas obrani. Na Njega se možemo nasloniti. Ako se na Njega oslonimo, to je onaj čvrsti oslonac koji nikada neće popustiti. Neće dopustiti da naš život popusti, da se srušimo, nestanemo“, kazao je biskup.

Protumačio je nadalje kako je Isusu vodio Nikodema do spoznaje kako je za vjeru nije dovoljno znati poznavati već je važno vidjeti, čuti, osjetiti, imati osobno iskustvo s Bogom, a to iskustvo je kao jedno novo rađanje. „Da bih ga doveo do razumijevanja pojma „nanovo se roditi“ Isus će Nikodemu izvući dvije stranice Svetoga pisma i pokušat će ga uvesti u svoj svijet. Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji. Vjetar puše gdje hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš odakle ide i kamo vodi. Govorit će mu o zmiji u pustinji koja je tu jer je narod sagriješio, ali pogled na tu zmiju ozdravlja. Onaj Duh koji puše, daje da se čovjek nanovo rodi. Ne možemo se roditi odozgo samo svojom snagom. Ima snaga ljudskog rađanja i ima snaga Božje ljubavi i Božje milosti koja rađa snagom Duha Svetoga“, objasnio je mons. Radoš.

Dodao je nadalje kako će evanđelist Ivan sljedeći put Nikodema spomenuti pred Isusovu muku kada će, distancirajući se od svoje zajednice, Nikodem traži da se Isusa ne osudi bez saslušanja. Kazao je biskup kako svaki ljudski zakon traži da optuženik bude saslušan, no saslušanje za koje se zauzima Nikodem ima i jedno dublje značenje, kao da, prisjećajući se noćnog razgovora s Isusom, traži da se Isusa sluša, s njim razgovara jer od tog se dijaloga s Isusom u njemu „začima jedan novi Nikodem koji želi napraviti distancu od onih koji su do sada bili njegovi i pridružiti se Isusovim učenicima koji su sada njegova obitelj. Bit će oštro i bit će opasno za Nikodema. Ali Nikodem će napraviti ovaj korak. Hoće li ispovjediti svoju vjeru ovdje potpuno javno? Još ne“, rekao je.

Nikodem se još uvijek boji javno ispovjediti vjeru u Isusa, protumačio je biskup i dodao kao je vjera osobna stvar, odnos s Bogom, ali ako je prava, snažna, vjera se „mora odražavati na našem životu, na našim riječima, stavovima, djelima. To moramo pokazati ne kao EPP, ne kao zahtjev: “moram pokazati da vjerujem” nego nutrina našeg vjerovničkog odnosa s Bogom to jednostavno ne može sakriti, nego se javno ispovijeda u svojim stavovima zastupajući ono što su vrijednosti koje izviru iz Evanđelja koji izviru iz Isusovog križa“, zaključio je propovjednik.

„Nikodemov konačni pristanak uz Isusa, javno svjedočenje vjere dogodit će se pod Isusovim križem kada Nikodem ima potrebu biti s Isusom u njegovoj noći kada se, gledajući Isusa na križu rađa novi Nikodem. Nikodem promatra Krista. Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli. Iz Njegovoga boka teče krv i voda, ona sukrvica. Teče krv i voda kao znak rađanja. Je li ovo rađanje Nikodema s Isusovog križa? Isusovo umiranje je novo rađanje Isusovih učenika da dobiju i snagu i hrabrost ispovjediti da su Isusovi“, istaknuo je varaždinski biskup.

„Davši Isusu grob, Josip Arimatejac i Nikodem mrtvome Isusu iskazuju počast i ispovijedaju da sada ovaj mrtvac pripada njima“, dodao je.

Završavajući homiliju mons. Radoš je postavio pitanje: „Što je to još Isus trebao pokazati Nikodemu, a obećao mu je već prilikom prvoga susreta?“ te odgovorio: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga sina jedinorođenca da spasi svakoga čovjeka. Sve što je Njegovo da spasi. U ovom krugu onih koji su spašeni, spašen je i Nikodem. Vjerujemo da smo i mi u tome krugu…Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga sina za mene, za sve nas, da svatko tko u Njega vjeruje ima život vječni. Neka se dijalog s Isusom nastavi u ovom svetištu i neka nas Isus dovede do prave spoznaje Njegova imena, poslanja i Njegove spasenjske moći. Amen.“

Na kraju mise okupljenim hodočasnicima još se jednom obratio župnik Stojko izrazivši zahvalnost volonterima Crvenog križa koji su brinuli o hodočasnicima, župnom zboru Presvetog Trojstva koji je vodio pjevanje, svećenicima koji su u svojim zajednicama organizirali hodočašće i doveli hodočasnike, biskupu Boži Radošu na predvođenju euharistije i za brigu koju iskazuje prema tom Svetištu. Spomenuo je župnik te zahvalio za darove Gradu Ludbregu i Varaždinskoj županiji od čijih su donacija napravljene staze kod postaja križnoga puta te župljanima i hodočasnicima od čijih je darova obnovljena fasada na Zavjetnoj kapeli Hrvatskog sabora.

Biskup Radoš se također pridružio zahvali svima kojima je zahvalio župnik te dodao zahvalu župnicima Kristijanu i Petru „koji se tako lijepo brinu za ovo svetište. Neka im Gospodin da snage da uvijek budu raspoloženi za svaku vrstu navještaja i evanđeoskog svjedočenja. I hvala i biskupu Josipu koji je započeo ovu trodnevnicu slavljem svete mise u dvorcu Batthyany gdje se čudo i dogodilo. Hvala Vam lijepo i na današnjem sudjelovanju, a i svima onima koji su na bilo koji način uzeli udjela u ovome slavlju, neka im Gospodin bude nagrada, neka ih Gospodin prati svojim blagoslovom“, poručio je.

Nakon mise hodočasnici su ophodom oko oltara u Zavjetnoj kapeli gdje je izložena relikvija Predragocjene Krv iskazali štovanje Predragocjenoj Krvi Kristovoj.