Na početku slavlja biskup Radoš pozdravio je mnogobrojne okupljene vjernike i istaknuo simboliku ljiljana koji su mnogi sudionici  imali u rukama. Rekao je da nas legende mnogočemu uče. “Braćo i sestre, jedna legenda kaže da Isus u Getsemanskom vrtu, na mjestu svojih suza, znoja i krvi, dopušta da kasnije izniknu prekrasni ljiljani. Ondje gdje ima iskrenih suza kajanja, ondje gdje se naše suze miješaju s Kristovom krvlju i znoju, ondje cvjeta besmrtnost i ljepota. Zamolimo danas Gospodina da i mi pustimo suzu kajanja. Da nam Gospodin da milost da i u nama procvjeta onim što nam On želi dati.”

Započevši homiliju mons. Radoš rekao je da svaki svetac ima svoju tajnu. “Za nas je tajna da jedan čovjek koji je živio prije osam stoljeća i danas privlači mnoge. Danas je privukao nas koji smo došli ovdje. Osjetili smo miris njegova života da smo poželjeli biti u njegovom društvu. Disati ono što on diše, osjetiti njegovu dušu i ono što je njega privlačilo Bogu i što nas, po njemu, privlači Bogu. Mnogi od nas žele biti fizički blizu, dotaknuti njegov kip i biti mu blizu. Želimo time kazati da hoćemo imati udjela u njegovu životu. Što se to dogodilo u životu sv. Antuna da privlači tolike ljude po cijelom svijetu? Koja je to tajna ovoga čovjeka?

“Želimo zaviriti u taj miris Evanđelja, u njegov život. Želimo razviti svitak knjige u kojemu je Gospodin zapisao njegov život. Što to piše u svitku knjige za ovoga čovjeka, tako nama dragoga i moćnoga u životu mnogih, što možemo posvjedočiti? Rođen je u Lisabonu negdje 1195. godine u plemićkoj obitelji. Ipak, on je svetac siromaha, svakoga čovjeka. Talijani ga nazivaju svecem svega svijeta. Svatko od nas može reći: ‘Da, to je moj svetac!’ Mudrost koja dolazi od Boga atraktivnija je od svake moći, od svake vlasti. Nema većega bogatstva od mudrosti Božje! Pred tom mudrošću sva blaga svijeta su ništa. Ništa nije cijenio u usporedbi s Bogom. Ni ono što je ljudima jako drago, jer mu je draže ono što je drago pred Bogom. Srebro i zlato ništa su pred Bogom. Bog mu otvara oči da vidi pravu vrijednost. Da, Antun je čovjek koji je rano u svojem životu otkrio da je mudrost Božja najveće blago i ljepota, da je to ono što ispunja život i daje mu poseban okus i miris, ispunjenje. Već je zarano počeo razmišljati o Bogu. Bio je blizak redu augustinaca. To je red sv. Augustina. Augustin je svjetiljka koja nam pomaže rasvijetliti neku tajnu iz teologije, mistike, filozofije, duhovnosti. Upravo je tamo htio poći Antun da se napije mudrosti Božje. Da otkrije tajnu koju je Bog sakrio. Proučavao je teologiju ozbiljno i sistematski. Mislio je, to je mudrost koja dolazi od Boga. To je tajna moga života. Biti mudar čovjek, učitelj mudrosti. Postao je sveučilišni profesor, doktor, čovjek koji dobro razumije Božju riječ”, istaknuo je mons. Radoš.

“Nije to jedina tajna njegova života. Jedna druga mu je dana i to kroz primjer braće sv. Franje Asiškoga. Gledao je kako mala braća odlaze navijestiti riječ Božju i vraćaju se kao mučenici. Prvo pitanje koje je sebi postavio je: ‘Tko su ti ljudi? Tko ih je odveo da idu propovijedati? Koji ih duh vodi i što nose u sebi?’ Otkrio je da su to braća jednog zanesenog pjesnika, čudnog mnogima. Kakav je to čovjek? Zanesenoga Božjom riječju. Razgovara s cvijećem i prijateljuje s vukom, a mjesec i zvijezde drži braćom i sestrama. Čak je i smrt nazvao sestricom. Sve što jest je Božje! Taj čovjek živi radosno, a to se prelijeva i na druge ljude. To je čovjek koji je otkrio Boga blizu sebe. Onaj tko je radostan svoju radost mora podijeliti. Sv. Franjo, pjesnik Božje ljubavi, pjeva takvim tonovima da su mnogi zaneseni njegovom pjesmom pošli u njegovu družbu da zajedno pjevaju Bogu. Žele pjevati Radosnu vijest koju će Franjo htjeti donijeti svakome čovjeku.”

“Do Antunove 27. godine nitko za njega nije znao. Tek jedanput, kada nije bilo propovjednika, netko se sjetio njega da naviješta i stupi pred ljude. Kad je izašao na propovjedaonicu, osjetili su da je njegova riječ Božja riječ, živa riječ. On je osjećao da je Božja riječ iznad svake druge riječi. Kao što je zlato plemenitije od svakog drugog metala, tako je i Božja riječ viša i plemenitija od svake druge riječi. Njegov jezik ostao je čitav. Svježi jezik simbolika je evanđelja kojemu povijest ne može ništa oduzeti”, istaknuo je varaždinski biskup. Dodao je da je Antun otkrio Krista raspetoga na križu koji je jači od bilo koje mržnje. To je ludost za Židove, a glupost za Grke, ali to je ta mudrost koju je otkrio sv. Ante.

“Zadivljuje me u njegovom životu odnos prema Bogu kao nekoga tko je potpuno njegov. Prema Antunu Isus širi ruke i želi ga zagrliti. Riječ Božja je živa i iz nje uvijek izvire živa riječ Božja – Isus koji se je utjelovio, mali Isus. Ako se ne divimo Isusu, onome koji je došao u Betlehem, teško ga možemo prihvatiti, s Njim uspostaviti kontakt i biti mudri. Kada mudraci dolaze i kada se dive Bogu? Ma ne na križu, nego u Isusovu rođenju. Pogled sv. Antuna je pogled divljenja prema riječi Božjoj koja je živa. Što nam to želi kazati?”, upitao je mons. Radoš.

“Bio je propovjednik i ispovjednik. Onaj koji vidi da je svaki čovjek tako sjajan i lijep u Božjim očima da ima još nešto što Bog želi uljepšati i dati prostora za dublji, konkretnijii i ljepši život pa ga čisti. Antun je bio neumorni ispovjednik jer je vidio da je svaki čovjek svitak na kojem je Bog upisao svoje ime i ljepotu. Upisao je to da iz duše čovječje može izrasti ljiljan koji svoj miris ne čuva već širi dalje”, zaključio je.