Tako je blagoslovom obnovljene kapele dovršena njezina obnova koju je prije dvadeset i pet godina, 1997. pokrenuo župnik Franjo Mezak o čijem je tijeku govorio na početku slavlja. Kapela Sv. Ane sa svojim zvonikom građenim na preslicu jedna je od rijetkih građevina romantičkog stila sjeverne Hrvatske. Prvi put spominje se 1590. godine u ispravi kojom kralj Rudolf grofu Ratkaju dopušta održavanje sajmova kod župne crkve i kapele sv. Ane u Desiniću.

Pozdravljajući na početku župnika Mezaka, okupljene svećenike i vjernike biskup Šaško rekao je da je “predivno biti u slavlju s vama u ovoj obnovljenoj kapeli svete Ane, koja je ovdje svakako više od četiri stoljeća, danas, kada slavimo Gospodina spominjući se i moleći zagovor roditelja Blažene Djevice Marije, svetih Joakima i Ane. Kako ne zahvaliti svima onima koji su nam darovali dar dovršetka obnove, a koju ste, ponajprije zauzetošću svoga vrijednog župnika Franje, tijekom dvadeset i pet godina, znanjem i trudom izvođača te uloženim novcem ostvarili? Uistinu, vrijedno svake čestitke!”.

“Stare nas građevine same od sebe pozivaju da razmislimo tko ih je i radi čega gradio; pozivaju nas da se sjetimo tko je sve u njima boravio, što je osjećao, kako se ponašao, do čega mu je bilo stalo, što je vidio i čemu se nadao”, započeo je homiliju biskup Šaško, ističući da “ta pitanja još snažnije odjekuju u nama, kada se nalazimo u crkvama i kapelama, jer su naši stari u njima saželi svoju vjeru, nadu i ljubav; sačuvali su bitno što su željeli prenijeti novim naraštajima. U tim građevinama postoje i sažetci mudrosti života. One su nalik našim starima, djedovima i bakama, koji nas uče o sadašnjosti pokazujući iskustva iz prošlosti. Ponekad se treba više potruditi da bismo otkrili nijanse u toj riznici susreta prolaznoga i neprolaznoga.”

Govoreći o svetkovini sv. Joakima i Ane i navještenom evanđelju, biskup Šaško je istaknuo da “samo vjera, nada i osobito ljubav daju vidjeti Gospodina. Zato razlikujemo glagole ‘gledati’ i ‘vidjeti’. Mnogi su Isusa gledali, imali ga kraj sebe, ali nisu otvorili srce vjeri i ljubavi, a njihove su nade bile negdje drugdje. I – nisu vidjeli najveću dragocjenost. I nama se dogodi da ne vidimo vrijednost i ljepotu onoga što nam je najbliže. Na svima pak koji su zahvalni za dar vjere ostvaruje se drugo blaženstvo: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. Tu svoje mjesto imaju sveta Ana i Joakim. Nije teško zaključiti koliko su nadom čekali Spasitelja i vjerovali Božjemu obećanju. Imali su vjeru koja je vidjela i zbog toga su ljubili, bili blizu i radovali se.

Mi svoje crkve, kapele, groblja, razna mjesta koja su nastala iz pobožnosti i spomena obnavljamo prije svega vjerom, nadom i ljubavlju. Ako toga nema, neće se naći ni materijalna sredstva. Tamo gdje ima ljubavi, bit će i ljepote. Zato, od srca hvala Vama, dragi župniče Franjo, za Vašu vjeru i ljubav kojom ste vidjeli da ovo treba ostvariti; a blago i našim očima što gledaju obnovljenu i uljepšanu Kapelu, da bismo bolje vidjeli, vjerovali i voljeli Boga u svojim bližnjima!”

Biskup Šaško osvrnuo se i na znakovitost smještaja kapele pokraj škole, upozorivši na činjenicu “da se nalazimo pod utjecajem one kulture koja pokazuje da joj je – u mnogočemu – važniji novac od ljudi; da prevladava idolatrija materijalnoga blagostanja, u kojemu stvari određuju koliku vrijednost ima život i ima li ju uopće. U takvim okolnostima život slabijih je obescijenjen, neprihvaćen i neželjen, nalik teretu koji drugi trebaju podnositi.”

Također, “živimo u kulturi koja je pod snažnim utjecajem tehnike. I pritom usvajamo logiku da se više rijetko što popravlja. Gotovo sve se zamjenjuje novim: od dijelova raznih aparata i strojeva koje koristimo do odjeće i obuće. Taj pristup utječe i na našu duhovnost, na naša ponašanja i shvaćanja života. Ono što nam se čini potrošenim ili ‘izašlim iz mode’ jednostavno mijenjamo. Gubi se strpljenje, pokušaj da shvatimo kako je nešto izrađeno, te se takav pristup stvarima prenosi i na pristup ljudima. Tko nije koristan, materijalno koristan, postaje suvišnim.

Kultura je uvijek bila hrana ljudima, cijelomu narodu. Zato se dobro pitati čime hranimo narod, posebice djecu i mlade. Ako im život predstavljamo kao borbu, nadmetanje u kojemu je važan najjači, onaj koji je na nekome prvom mjestu, smijemo li očekivati nešto drugo nego da oni šire kulturu sukoba, probijanja do ‘prvih mjesta’ ne birajući sredstva. Tada je teško graditi ozračje istinskoga prijateljstva i zajedništva. Kao i svemu drugome, čini se da su i ljudi samo dio potrošnje, ‘potrošna roba’.”

U takvim društvenim odnosima i “vrjednosnom” okviru “nije čudno što se razvijaju ponašanja koja su nalik ucjenama. S jedne strane, stariji članovi obitelji ovise o mlađima, o brizi djece i unuka te su bespomoćni, ako te brige nema. Jednako tako, s druge strane, nerijetko djeca ovise o svojim roditeljima, djedovima i bakama, koji se mogu također postaviti ucjenjivački u odnosu na stanovanje, novčanu potporu i druge životne okolnosti. (…) Tako se sve može svesti na logiku tržišta: obitelj, i škola, i poslovanje i odnosi među ljudima. Ali, takav pristup odudara od svrhe našega postojanja i življenja, od onoga što je vidljivo sažeto u svakoj našoj crkvi, a što je dojmljivo prisutno i u ovoj kapeli. Djeca to mogu ovdje, a naročito u župnoj crkvi, učiti od svojih školskih dana.”

Osvrčući se na blizinu stote obljetnice otkako je Oton Iveković u toj kapeli (1924.) ostavio vrlo znakovite i vrijedne prikaze: Posljednje večere i likova: sv. Jeronima, sv. Ćirila i Metodija te bl. Augustina Kažotića, biskup Šaško je pozvao da još više upoznamo te svece i vidimo poveznice sa sadašnjim okolnostima, osobito u smislu obrazovanja i kulture. 

Na kraju homilije biskup Šaško obratio se župniku Mezaku zahvalivši mu “na svemu čime je tijekom svoga pastoralnoga djelovanja u ovoj župi, ali i tijekom svoga bogatog svećeničkog služenja do sada: unosio Kristovu novost, gradio zajedništvo, vraćao snagu Kristovim oproštenjem, vjernike, a osobito djecu vodio u život u Kristu, blagoslivljao ljubav supružnika, bolesnima donosio utjehu, iz prolaznosti u vječnost ispraćao preminule.

Teško je zamisliti Desinić i ovaj kraj u posljednjih više od četrdeset godina bez velečasnoga Franje. I sada, kada je na pragu svoje mirovine i naizgled odlazi, on i da želi otići – ne može, jer živi u vašim životima, u svim naraštajima. Uz to, o njemu će govoriti puno djela obnove, vidljivih u župnoj crkvi i kapelama, a iznad svega u dušama ljudi. Zahvalni smo u Nadbiskupiji što je prihvatio ostati na župi i duže nego što je redovito predviđeno, pomažući nam tako da se lakše iziđe ususret potrebi za svećenicima u drugim župama. Hvala Vam, dragi Župniče, za svako dobro koje ste učinili, za molitve i sebedarje, za svako trpljenje koje ste podnijeli i za radost u kojoj se odražava ljubav našega Učitelja i Gospodina.”

Uz župnika Franju Mezaka i dekana Pregradsko-tuheljskog dekanata preč. Ivana Mikeca koncelebrirali su: župnik Zagorskih Sela i Sutlanske Poljane Milan Juranić, župnik Tuhlja Božo Belinić, župnik Vinagore Dragutin Gereci, fra Franjo Jurinec iz samostana u Klanjcu i fra Ivan Miklenić, redovnik rodom iz Desinića. Pjevanje je predvodio KUD “Horvatska” iz Velike Horvatske.