Euharistijsko slavlje i blagoslov spomen-doma predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Na misi su koncelebrirali umirovljeni križevački vladika Nikola Kekić, postulator kauze za kanonizaciju bl. Stepinca mons. Juraj Batelja, pročelnik Katedre za liturgiku Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu prof. Ante Crnčević, rektor Međubiskupijskog sjemeništa preč. Matija Pavlaković, župnik krašićke župe, vlč. Ivan Vučak, vlč. Stjepan Penić, vlč. Filip Marić i vlč. Ivan Bingula.
Na početku euharistijskog slavlja biskup Šaško pozdravio je sve okupljene i spomenuo se 3. listopada 1998. „Treći dan mjeseca listopada u nama budi zahvalnost i radost; u našim nesigurnostima i dvojbama, u razočaranjima i iščekivanjima, slavlje beatifikacije kardinala Alojzija, koje smo proslavili na današnji dan prije dvadeset i tri godine, obnavlja naše pouzdanje u Boga i njegov plan; učvršćuje nadu u kojoj zahvaljujemo i za kušnje kroz koje i u životu Crkve moramo proći. I tih će se kušnja u odmaku vremena Crkva spominjati, a od njih će – kao i uvijek – preživjeti samo plodovi milosti i spomen ljudi koji su ih svjedočili i darivali“, rekao je.

Govoreći o starom župnom dvoru, u kojem je nadbiskup Stepinac proveo posljednje desetljeće života i koji je otvoren kao njegov spomen-dom, biskup Šaško u homiliji je naglasio kako je blagoslov odgovor srca, a ovaj dom više od drugih domova. „On nije samo župna kuća, boravište nekih službenika i službenica Crkve; mjesto zajedništva i razmatranja, susretište vjernika sa svojim župnikom. To je dom urezan u mnoga srca: u mekana i topla, u radosna i nježna, ali i u tvrda i okorjela srca. Pokušajmo samo zamisliti kakvim je sve pogledima i osjećajima promatrana ta kuća. Jedni su ju vidjeli kao utočište, drugi kao prijetnju; jedni kao Nadbiskupski dvor, drugi kao uklonjenost iz javnosti; jedni kao strepnju za vlast, drugi kao prostor novih nadanja; neki kao stražarski posao, a neki kao Božji dar“, rekao je. Župna kuća, posljednje Stepinčevo ovozemaljsko boravište, „ušla je u srca kroz oči krašićkih vjernika, kroz oči svećenika i bogoslova koji su se domišljali kako do Nadbiskupa; kroz oči nalogodavaca koji su ju smatrali prikladnom za kućni pritvor; kroz oči stražara koji su izvršavali naredbe; kroz oči liječnika koji su joj pristupali i radosni i zabrinuti; kroz oči stranih izvjestitelja i čitatelja koji su s divljenjem promatrali jednoga pastira; kroz oči djece koja su znala da ih čeka osmijeh i dar“, kazao je biskup. Mons. Šaško istaknuo je kako su obnovljeni njezini zidovi, „ali istinsku obnoviteljsku snagu očituje odnos prema Bogu koji je djelovao u blaženome Alojziju, od kojega su ostali predmeti i namještaj. Svaki predmet govori o djelovanju Duha Svetoga: od liturgijskih i drugih knjiga koje je listao i duhom šetao po njihovim slovima do pisaćega stola i stroja na kojima je prenosio svoju brigu i poticaje; od klecala do umivaonika; od zavoja do bolesničkoga kreveta. Među tim predmetima obično pozornost privuče krletka, ta snažna slika pomiješanih osjećaja, slika slobode i spašenosti u izvanjskoj neslobodi; slika ljubavi koja želi unijeti radost i slika ograničenosti koja se veseli blizini“.
Biskup je s okupljenima podijelio sjećanje na svoj posjet ovoj kući u gimnazijskim danima i riječi koji je zapisao nakon posjeta Krašiću: „S pravom smo došli ovdje naučiti ljubiti narod, Crkvu i Boga, a vječno svjetlo neka nam svijetli s prozora tvoga“.
Nakon euharistijskog slavlja uslijedio je blagoslov spomen-doma prije kojega je krašićki župnik vlč. Ivan Vučak zahvalio svima koji su sudjelovali u procesu obnove. Biskup Šaško izmolio je potom blagoslovnu molitvu i blagoslovio spomen-dom izvana i iznutra. Blagoslov je zaključio porukom svima okupljenima: „Hrvati diljem svijeta bili su zagledani u ovaj mali prozor, što je i nama ohrabrenje da ne gubimo nadu i pouzdanje u Gospodina“.