Na svečanom misnom slavlju koncelebrirali su biskupski vikar za pastoral i kancelar Nadbiskupskoga duhovnog stola preč. Marko Kovač, domaći upravitelj župe vlč. Tomislav Škender i drugi svećenici Zagrebačke nadbiskupije, Bjelovarsko-križevačke biskupije i Križevačke eparhije.
Biskup Šaško u uvodu je pozdravio sve i prenio zajedništvo u molitvi i pastirsku blizinu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Istaknuo je da uz ovu proslavu na osobit način na srca stavlja tri nakane: korizmenu molitvu Crkve u Europi za preminule tijekom proteklih dviju godina, za stradanja povezana s pandemijom bolesti Covid 19; molitvu za mir u napadnutoj Ukrajini; te osluškivanje što Gospodin govori o putu Crkve.
U homiliji se osvrnuo na tri važne teme: dar otajstva života, djelovanje kardinala Kuharića i mir u Ukrajini i svijetu.

„Danas smo došli u Utrinu. S razlogom. Ako razmotrimo njezinu prošlost i nastajanje župa u Novome Zagrebu, imamo što naučiti i za sadašnjost, za put Crkve koja trajno živi svoju sinodalnost, u jezgri i na rubovima, pri čemu zapravo i nije razvidno što je središte, a što periferija. Ako je Crkva istinska, ona posvuda živi crkvenost. Bilo je to vrijeme nadbiskupske službe kardinala Kuharića; vrijeme koje je zahtijevalo kršćansku maštovitost u okruženju ideološkoga totalitarizma, s naglascima na teorijskome i praktičkome ateizmu. Činilo se da je sve pod nadzorom, uvjetovano, na dohvatu vlastima; da nema prostora za oblikovanje crkvenoga života. Ipak, na dohvatu nisu bila ljudska srca koja su osjećala potrebu za obitelji, za molitvom, za zajedništvom. Iz razgovora sa starijom subraćom, s onima koji su u Novome Zagrebu živjeli crkvenost i bili Crkva, tako je opipljivo zajedništvo svećenika i vjernika laika, bliskost, pomaganje, ‘jedno srce i jedna duša’, razumljivo: uz puno protivljenja i nevolja. Okupljali ste se u stanovima, poznavali jedni druge, pritjecali upomoć, dijelili tegobe. Činilo se da niste imali puno, gotovo ništa, a imali ste sve, sve što je potrebno. Možda će se misliti da idealiziram. Valja znati da je u mnogočemu bilo puno teže negoli danas; bez pomoći drugih, i izvan Hrvatske, ne bi bilo ostvarivo ono što je ostvareno. Razni predstavnici Crkava koji su ovamo dolazili naišli su na vjeru koja je njima i njihovim zajednicama nedostajala; za kojom su čeznuli, sigurno svjesni da to nije moguće jednostavno preslikati“, podsjetio je mons. Šaško na osnivanje župa u Novome Zagrebu.
„Sada su drukčije okolnosti, ali ne treba ni pomisliti da je ta snaga nestala i da se do nje ne može. Naš sinodalni hod ovdje može pronaći oduševljenja, temelje za nove zahtjeve u gradu Zagrebu i u cijeloj Nadbiskupiji. Na nekim mjestima čak su i izvanjske okolnosti slične. Na primjer: imamo pred sobom potrebu građenja novih liturgijskih prostora, s nemalim poteškoćama, ali u tim župama postoji ista jezgra i ista snaga, oslonjena na vjeru i na obitelji. Ta jezgra se uvijek širi; nailazi na osporavanja; nije ju lako sačuvati snažnom, ali uvijek postoji isti oslonac – obitelj – na koju se oslanjaju, koju podupiru svi koji žele dobro čovjeku, društvu i narodu; i koju napadaju svi koji žele vladati nad srcima ljudi, iščupati iz njega zakon stvorenosti, povezanost s Bogom i vječnošću. Dovoljan je samo kratak navod kardinala Franje: ‘U obitelji se odgaja čovjek molitelj, čovjek vjere, čovjek ljubavi i čovjek mira.’ (Marija Bistrica, 9. srpnja 1990.)“, rekao je zagrebački pomoćni biskup.

Mons. Šaško osvrnuo se na rat u Ukrajini i ljude koji odlaze iz te zemlje. „Obično ih nazivaju izbjeglicama, ali bi puno primjerenije bilo zvati ih prognanicima, ono što uistinu jesu, baš onako kako smo mi dobro razlikovali pojmove u našim mukama. Ti prognanici pokazuju snagu koja jamči njihovu konačnu pobjedu, a to je privrženost obitelji. Bake i djedovi, roditelji i djeca; majke koje na sigurno sklanjaju djecu i brinu se da što manje trpe; majke koje u samoći svojih molitava skrivaju suze. Već sam u jednoj prigodi napomenuo da bi bilo zanimljivo u procesu pregovaranja vidjeti na strani napadača i na strani napadnutih – majke. Obično u tim razgovorima i pregovorima nema žena, nema majki. Vjerujem da bi odnosi bili puno drukčiji. I nije dovoljno reći: One se u to manje razumiju. Mislim upravo suprotno. Majke sve to najbolje razumiju.“, kazao je biskup.
Istaknuo je da kardinal Kuharić u sadašnjim okolnostima može biti izvrstan uzor u riječi i djelu i za pastire i za vjernike. On je osjetio razne oblike neprijateljstava i prijetnja; osobno proživio progonstva, ali i udarce na tijelo i dušu pojedinaca i naroda. Njegove riječi izgovorene u homilijama, raznim nagovorima i govorima; riječi koje su nam ostale zapisane mogu poslužiti kao poglavlja udžbenika o kršćanskome mirotvorstvu, građenomu na Božjoj ljubavi, na dostojanstvu čovjeka, oblikovanju savjesti, na učenju svima razumljivoga jezika sućuti i milosrđa, na zalaganju za pravednost i na usmjerenosti prema vječnosti, podsjetio je mons. Šaško.
„No, ujedno se pita i nas, osobito one koji bi mogli utjecati da ne bude stradanja, da se ne čine zločini protiv ukrajinskoga naroda. Pred onima koji nešto opravdavaju, tumače ili nameću, kao i pred onima koji šute dobro je postaviti pitanje koju to Božju riječ, evanđeosku stranicu, Kristovu uputu odražava dotično stajalište opravdavanja strahota. Naši kršćanski kriteriji moraju biti za sve jednaki. Što činimo mi kršćani; iz svih kršćanskih zajednica? Nemoguće je ne povlačiti paralele; nemoguće je ne pitati se što su činili istinski pastiri, što su činili istinski kršćani u prošlosti, a što činimo mi. Ne odvaguje li se još uvijek svaka riječ i slovo koje je izgovorio i napisao kardinal Stepinac; ne pita li se je li učinio dovoljno u obrani čovjeka? A što činimo mi, što čine pastiri koji izravno mogu utjecati na zaustavljanje zvjerstava? Nikoga ne osuđujući, ali zastupajući istinu, činimo što je nama moguće. I dok nas duša boli zbog trpljenja blizih i dalekih, mi ponajprije molimo, a iz molitve se rađaju djela ljubavi; vrijedi i obrnut smjer. Važno je imati srce prožeto Kristovom ljubavlju“, istaknuo je mons. Šaško.

Kazao je da je kardinal Kuharić uvijek isticao načela. Među njima je i ono da drugima činimo što želimo da bude učinjeno nama. Tako je 5. srpnja 1991. (u misi za poginule i za mir u zagrebačkoj prvostolnici rekao: „Tek u ovakvom vremenu nasilja i nemira ta načela postaju jasna kao temelj čovječne civilizacije. U svjetlu toga načela svaki onaj tko čini nasilje protiv tuđega prava, slobode, mira i samoga života, morao bi se pitati: Bi li sam htio da mu se ruši kuća, da mu se pljačka imovina, da mu se djeca šalju u smrt i da napokon i sam bude ubijen?“ I dodaje: „Zaista, bez obzira na stupanj tehničke civilizacije, unatoč svim kompjutorima i elektronici, ako se ne poštuju etička načela pravednosti, upada se u barbarstvo, okrutnosti i pokolje. Sigurno je da svaki čovjek, i svaki narod, ako nije otrovan mržnjom i pohlepan za tuđim, želi živjeti u miru i sigurnosti; svaki želi imati dobroga susjeda i susretati dobroga čovjeka. Tko si onda prisvaja vlast, i od koga mu je dana, da naređuje napad na drugi narod ili narode koji žele biti slobodni i svoji na svome? Stoga su svi ljudi dobre volje, muževi i žene u svakom narodu pozvani da odlučno osude svako nasilje i da stvari nazovu pravim imenom. Tiranija je tiranija. Sloboda je sloboda. Moralno je pravo svakome nepravednom napadaču kazati da čini zlo! Ne može se na istu moralnu razinu staviti napadač i branitelj“.
„Bilo je to u ljetu 1991. – u Hrvatskoj! Koliko sličnosti s ranim proljećem 2022. – u Ukrajini!“, primijetio je biskup Šaško.
„Dragi vjernici, naš nadbiskup Josip rekao mi je da i s ovoga mjesta pozovem sve vas, dragi svećenici, braćo i sestre, da spremno prihvatimo prognane iz Ukrajine; da svojim zagrljajem sućuti i utjehe budemo uz njih te da putem našega nadbiskupijskoga Caritasa, koji je dao naputke kako to valja činiti, pomognemo svima u potrebi“, pozvao je biskup na sudjelovanje u pomoći napaćenim Ukrajincima.
„Poznajemo svoje granice, nakon pandemije i potresa, još i više, ali ne zaboravimo snagu koja je u nama po Božjemu Duhu, koji ne prestaje djelovati u Crkvi. To nam pokazuje sluga Božji kardinal Franjo; to nas uči nastajanje Crkve u Novome Zagrebu; time nas hrane vrijedni plodovi trpljenja našega naroda; time nas privlači sadašnji hod Crkve u istini i ljubavi“, zaključio je mons. Šaško.
Nakon popričesne molitve biskup je pozvao svećenike i vjernike da zajedno izmole molitvu za mir sv. pape Ivana Pavla II. koja seže najprije u 1982., a zatim je proširena i 25. ožujka 1984., u godini Izvanrednoga jubileja otkupljenja, na kraju euharistijskoga slavlja Jubileja obitelji, izmoljena kao Molitva posvete cijeloga svijeta i narodâ Bezgrješnomu Srcu Marijinu.
Na kraju misnog slavlja upravitelj Župe vlč. Škender zahvalio je dragom Bogu, zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću što je odabrao Župu Utrina za proslavu ove obljetnice, biskupu Šašku, okupljenim svećenicima i vjernicima, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Milodar prikupljen na misi bit će namijenjen za pomoć prognanima iz Ukrajine.