Na početku misnoga slavlja biskup Šaško kazao je da je u toj crkvi „bilo puno slavlja povezanih s raznim životnim trenutcima, lijepim i punim oduševljenja, tužnim i tjeskobnim. Prinosili smo žrtvu hvale i iznosili prošnje u događajima u kojima smo tražili tragove Božjega svjetla, u kojima smo se radovali prepoznatoj Božjoj prisutnosti i u kojima je svaka naša riječ izgledala premalo. No, ovo je slavlje u kojemu svaka ljudska riječ može izgledati suvišnom“.

Izrazio je sućut u ime zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše i dodao da „kada umire svećenik, tada je ranjen naš prezbiterij Zagrebačke nadbiskupije, ali i drugih biskupija; ranjeno je svećeničko zajedništvo, tuga zahvaća našu nadbiskupijsku vjerničku obitelj i na osobit način župne zajednice u kojima je vršio službu i uvijek župnu zajednicu iz koje je netko krenuo na put svećeništva“.

„S pogledom na lijes s tijelom preminuloga subrata svećenika Marinka pred oltarom i prikazom Srca Isusova, s pogledom u živu Crkvu, sabrani u ovome prostoru koji sažima tolike životne putove, molimo Gospodina da nas učvrsti u nadi novoga susreta i čuva snagom svoje ljubavi, milosrđa i sućuti. Zahvaljujemo za dobro koje je s Kristom ostvario naš preminuli brat i ujedno molimo oproštenje i milosrđe za njegove grijehe i pokoj njegove duše“, istaknuo je biskup Šaško.

U homiliji biskup Šaško rekao je Bog jedini do kraja „poznaje ljudsko srce. Ma koliko bili blizi svojim bližnjima, misleći da nekoga sasvim ili dovoljno poznajemo; ma koliko željeli pomoći, spriječiti određene postupke, jedino nas Bog poznaje do dna i prožima naše srce, poštujući otajstvo darovane slobode. I kada vidi trpljenje svoje djece, daruje svoga Sina koji križem i smrću ulazi u svako naše trpljenje, u njemu ostaje prisutan i jača sigurnost vjere i nade da ne obescijenimo ljubav“.

Biskup je naglasio kako je Krist prisutan i u toj smrti „svojom patnjom i svojom ljubavlju. Krist je Marinka pozvao da bude njegovim učenikom, da bude dionikom njegova svećeništva i da drugim ljudima dijeli darove vječnoga života. Zato imamo čvrsto pouzdanje da će sve ono što mi ljudi ne znamo ili smatramo besmislenim Gospodin u svojoj mudrosti i dobrostivosti odvesti u puninu smisla“.

„Smrt svećenika Marinka možemo vidjeti samo kao kušnju suočavanja s granicama i možemo ostati prikovani uz umiranje. To i želi Božji neprijatelj. Nama je svaka smrt, ma kako izgledala blagom ili tragičnom uvijek poticaj da se usmjerimo prema životu, na susret s otajstvom ljepote i s otajstvom zla, ali u zajedništvu s Kristom koji je svojom smrću smrti oduzeo moć“, kazao je biskup Šaško i dodao: „U ovome korizmenom vremenu već nas dozivaju uskrsne riječi: Što tražite živoga među mrtvima. (Lk 24, 5) Pozvani smo ići na mjesta života i tamo u ljubavi preispitivati: kako možemo biti bliži jedni drugima, odgovorniji te nastavljati graditi i produbljivati povjerenje; kako se mi svećenici možemo plodonosnije moliti za vjernike i vjernici za svećenike; kako prepoznavati naša udaljavanja i udaljavanja drugih u paralelne svjetove koji ne vode u život; kako biti putovima izlaska tako gdje se nešto čini bezizlaznim. I ponad svega – da budemo ponizniji te da tako, ne podupirući prevladavajući duh vremena, da ljudskomu životu dajemo vrijednost koju mu daje sam Gospodar života.“

Biskup je homiliju zaključio riječima: „Mi, Gospodine, u sebi nosimo plamen tvoje ljubavi. Štiti nas svojim Duhom da se od tebe ne odijelimo. Tim istim Duhom koji je jakost slabima, udijeli vječni pokoj našemu Marinku. I, Gospodine, hvala ti što si nam ga darovao.“

Nakon popričesne molitve u ime svećenika Zagrebačke nadbiskupije oproštajni govor izrekao je dekan Dugoselskog dekanata i župnik Župe sv. Martina biskupa u Dugom Selu preč. Ivan Valentić. „Naš velečasni Marinko i sam je svjedočio da mu je radost biti s Gospodinom, hoditi njegovim putem i prebivati u njegovoj prisutnosti, a služenje u svećeništvu ispunjava ga zadovoljstvom i sigurnošću. Sam je u određenom trenutku riječima posvjedočio da svojim životom želi biti neprestani znak Božje prisutnosti među ljudima“, rekao je preč Valentić.

„Dragi Marinko, u ovom trenutku dok se opraštamo zahvaljujem ti za bratsku blizinu koju si nam iskazivao i kojom si nas obogaćivao. Hvala ti za trenutke svećeničkog zajedništva koje smo živjeli u različitim prigodama, bilo u našim redovitim obvezama, bilo u trenucima zajedničkih hodočašća ili susreta koji su bili prigoda za osobnu izgradnju, a isto tako i poticaj za nove pastoralne inicijative i iskorake“, dodao je preč. Valentić.

„Božjem milosrđu preporučamo dušu našega brata vlč. Marinka, pratimo ga svojom molitvom iščekujući ponovni susret u Gospodinu“, zaključio je.

Okupljenima se obratio i dekan Karlovačkog dekanata i župnik Župe Presvetog Srca Isusova preč. Dražen Karačić rekavši da svećenici imaju dvije obitelji – „jedna je ona u kojoj smo se rodili, u kojoj smo učinili prve korake, naučili prve riječi, dijelili svoje radosti, ostvarivali svoje planove u zajedništvu toploga roditeljskoga doma. Ulaskom u misterij i otajstvo svećeništva dobivamo drugu veliku obitelj – to je Crkva, konkretna nadbiskupija koja daje poziv i poslanje i šalje nas tamo gdje je to potrebno“.

Preč. Karačić poručio je: „Neka Gospodin udijeli tračak svjetla i tračak nade. Kako s križem i s kalvarijom ne završavamo, nego nas Krist poziva da učinimo još jedan korak i da dođemo zajedno na onu drugu stranu onostranosti, gdje ćemo se zajedno s njime susresti upravo preobraženi u zagrljaju Krista uskrsloga. Neka nas sve povezuje zajedništvo u molitvi, skrušenosti i poniznosti.“

Vlč. Golek pokopan je na groblju Jamadol u Karlovcu. Predvodeći obred ukopa biskup Šaško kazao je kako je „cijeli naš put, hod do ovoga grobnoga mjesta velika molitva. Gospodin nam je podario ovo sunce da bismo lakše imali u srcu sliku svjetla uskrsnuća“.

„Zahvalni smo Gospodinu što nam je darovao vječni život i poučeni njegovom ljubavlju, okruženi braćom i sestrama sigurni smo u nadi i svoje molitve povjeravamo riječima molitve Gospodnje i molitve nebeskoj Majci Mariji kojoj svakoga dana govorimo ‘Moli za nas grešnike i na času naše smrti’. Zato u ovome novom grobu, u kojem do sada nitko nije počivao, nalazi se klica koja govori nama dok prolazimo zemljom da se upravo iz tame rađa svjetlo, da nam je Krist na nevjerojatnim mjestima, u nevjerojatnim događajima bliz do mjere da niknu plodovi koje čovjek bez vjere ne očekuje“, istaknuo je biskup Šaško, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.