Uz biskupa Šaška koncelebrirali su dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. dr. fra Mario Cifrak, dekan Fakulteta filozofije i religijskih znanosti prof. dr. o. Ivan Koprek SJ te svećenici profesori na spomenutim fakultetima. Uz studente Sveučilišta, na misi su sudjelovali i profesori na čelu s rektorom Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Damirom Borasom, a liturgijsko pjevanje pod ravnanjem mo Miroslava Martinjaka, predvodio je zajednički zbor studenata Instituta za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i Muzičke akademije. U homiliji, biskup Šaško je tumačeći navještenu Božju riječ istaknuo kako je velik dar Isusov to što smo i mi u Njegovoj molitvi: “Čuli smo da moli i za one koji će na riječ apostola vjerovati u njega, a to smo i mi. I nas kršćane ovoga vremena Isus je imao u svome srcu; nas, koji ga nismo sreli, dok je On, utjelovljena Božja Riječ, kao čovjek prolazio zemaljskim putovima; nas, koji smo ga susreli i koji ga susrećemo tamo gdje njegov Duh nastavlja govoriti njegovim riječima i njegovom ljubavlju. Čujemo ga u riječima naše vjerničke zajednice, nas, Crkve – Kristova otajstvenog tijela – koja nastavlja naviještati Radosnu vijest. Vidimo ga u svojim bližnjima, osobito u malenima koji vjeruju i koji se pouzdaju u Božja obećanja. Prepoznajemo ga u traženjima svake osobe i u zauzetosti za dobro.
U njegovoj su molitvi i ljudi koji su daleko od nas; naizgled daleko i od Njega, ali ljudi koje nebeski Otac voli i želi da budu dionici njegove radosti i jedinstva. To jedinstvo za koje molimo, za koje se zalažemo i koje ne možemo ostvariti svojim sposobnostima i naporima, bit će darovano po zauzetoj Isusovoj molitvi. Ono nije plod ljudskih dogovora, jer bi takvo i dalje bilo nesigurno i nepotpuno. Konačni dar jedinstva Božji je dar, a naša molitva je izražaj čežnje za tim darom. Kada molimo za jedinstvo, kao i u svakoj iskrenoj molitvi, govorimo da nam je stalo i da nešto i nekoga volimo”.
Govoreći o nakanama Isusove molitve, biskup Šaško je naveo njih četiri: da budemo jedno kao što su On i Otac, da svijet uzvjeruje u njegovo poslanje, da budemo gdje je i On, dionici njegove slave i da ljubav kojom nebeski Otac ljubi bude u nama i da Krist bude u nama.
Krist u nama, protumačio je biskup Šaško, ostvaruje se u čudesnom daru euharistije. To je najljepša poveznica neba i zemlje. “Nažalost, često se mogu primijetiti dva pogrešna shvaćanja euharistije: ono koje ju vidi kao obično okupljanje ljudi, prostor obnavljanja snage zajednice, s primjesama one iste dinamike kakvu susrećemo u društvenim odnosima. Ili pak ono koje euharistiju živi kao sklonište od zemaljske stvarnosti, bijeg u odvojenost koja traži neku mističnost bez dodira s ljudskošću.
Krist u nama ne dopušta ni jedno ni drugo. Vječnost, koja nam je u Kristu darovana, zahtijeva da budemo ‘u svijetu, ali ne od svijeta’. To konkretno znači živjeti u društvu kao kršćani, ali se ne dopustiti podvrgnuti svijetu; ne usvajati sredstva postizanja ciljeva koji su vlastiti prolaznim postignućima. Zbog toga Isus kaže da ga svijet nije upoznao. Nije upoznao da je On izvorište života, da je Gospodar naših dana i svega što postoji, da je On prostor punine. To je sadržano u Isusovu očitovanju Božjega imena. On je Onaj koji jest, po kojemu sve postoji i kojemu sve živi. To Ime ima lice i tijelo, susret i prisutnost Isusa Krista. To Lice, koje su apostoli susreli i pratili, koje su voljeli i u njega se pouzdavali, koje su oplakivali nakon Muke i radovali mu se nakon Uskrsnuća, nije samo lice zemaljskih susreta. To je Lice vječnosti”.
Navevši da je cijela kultura Zapada, civilizacija koju zovemo kršćanskom i njeni najljepši plodovi na svim kontinentima rođena ponajprije iz euharistije, iz preobraženoga kruha i vina koji daju život Crkvi, Kristovu tijelu, biskup Šaško je istaknuo da smatra dobrim “da prije svih ostalih, mi vjernici, u svim znanstvenim disciplinama, u svome radu poučavanja i studiranja, tražimo odgovor na pitanje: Kakav je odnos tih spoznaja prema vječnosti? Ili: Ima li vječnost uopće ikakav dodir s odgovorima koje daju pojedine discipline? Netko će prigovoriti da se znanost i sveučilišta ne bave vječnošću. Je li tomu baš tako? Izravno ne, ali ima li ičega u našemu životu što ne prolazi kroz provjeru konačnih pitanja?”, zaključivši da “možda i razlog istinskih poteškoća danas i leži u tome što više kao da nisu važna pitanja o istini, ljepoti i dobru. No, time ih se nismo riješili. Dovoljno je biti s nekim djetetom koje će u pola sata postaviti više ozbiljnih pitanja nego što ih tijekom cijele godine čujemo u našoj javnosti.
I kao što djetetu prihvatljiv odgovor, ako ne riječima, onda blizinom, može dati samo netko tko ga voli, tako i Bog svoj odgovor, nama svojoj djeci, daje u ljubavi, očitovanoj u imenu, u križu Krista Gospodina. A Isus u svojoj oproštajnoj molitvi zapravo i govori o neizostavnome, što u takozvanim ‘ozbiljnim raspravama’ u našemu društvu pokušavamo izostaviti: o zajedništvu Boga i čovjeka – da budemo jedno; o istini – da svijet uzvjeruje; o ljepoti – da budemo dionici Božje slave; o ljubavi – da ljubav bude u nama.
Bilo bi vrijedno vidjeti što pojedina znanstvena područja, polja i grane na našemu Sveučilištu u Zagrebu kažu o vječnosti. Siguran sam da će se po tim odgovorima, koji u Sveučilištu žive od njegovih početaka, lakše naći odgovori i na suvremena pitanja koja se tiču prolaznosti”, istaknuo je biskup Šaško.
Prije završnog blagoslova sve okupljene pozdravio je i zahvalio im za sudjelovanje i organizaciju mise zahvalnice dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. dr. Mario Cifrak.