Biskup Šaško predvodio pogrebne obrede i misu zadušnicu za pokojnog bogoslova Josipa Fruka

Sa svih strana – iz ravne Slavonije, Podravine, Zagorja, Banije i Korduna, Međimurja i Zagorja, Zagreba… – ne žaleći truda i žrtava, čak i odgađajući studentske i druge obveze… prijatelji, kolege sa studija, bogoslovi, svećenici… krenuli su u prigorski kraj, u malu Bedenicu, rodnu župu bogoslova Josipa Fruka koji nas je i sada kao pokojni okupio na molitvu i zajedništvo vjere u Uskrsloga Spasitelja. Domaći vele da ne pamte da je na nečiji sprovod došlo toliko ljudi…
Koliko se moglo gledati ljudima u oči – mlado i staro, muževi i žene – nije moglo zatomiti tugu i suzu koja je tekla niz lica, a što je bilo dovoljno da se zaključi kako su svi nazočni iskreno voljeli Josipa, voljeli njegovu jednostavnost, spontanost, vedrinu i njegovu oduševljenost Kristom i zahvalnost za dar poziva… sada je sve to još više došlo do izražaja, još se dublje nastanilo u našem srcu i duši.
Bogoslovi i okupljeni vjernici na groblju, uz lijes sa mrtvim tijelom bogoslova Josipa i sa njegovim roditeljima, sestrom i rodbinom, predvodili su molitvu slavnih otajstava krunice i onu šestu desetku “Koji neka se smiluje duši bogoslova Josipa” te pjevali pjesme u čast Majci Božjoj koja je vjerujemo kao “domaćica neba” svoga sina Josipa primila i preporučila milosrđu Oca nebeskoga.

Povelik prostor uz mrtvačnici bio je dupkom pun, cesta do groblja sve se više ispunjala vjernicima. Prolazak procesije, desetak ministranata, pedesetak bogoslova u korskom ruhu, četrdesetak svećenika sa pomoćnim biskupom zagrebačkim mons. Ivanom Šaškom poticalo je nazočne vjernike na zahvalnost Bogu, a također tugu i sjetu “kako bi bilo lijepo da je i Josip tu među bogoslovima”…”zar ga zaista nema…”.
Nakon kratkoga poklona posmrtnim ostacima i izraza sućuti roditeljima i bližnjima, započeo je sprovodni obred snažnom antifonom Ljubomira Galetića “Vjerujem da moj Otkupitelj živi”. Nakon pjesme biskup je znakom križa i uvodnim riječima uveo u otajstvo slavlja života u Bogu, potom se okupljenima, u ime bogoslova i odgojitelja obratio rektor Anđelko Košćak, a u ime župa i svećenika Zelinskoga dekanata preč. Vladimir Bogdan, dekan.

Uslijedila su čitanja te psalam “Iz dubine vapijem tebi Gospodine”. Nakon prošnji i zaključne molitve krenula je sprovodna procesija na obližnje groblje koje se sve više ispunjalo stotinama vjernika, a pjesma bogoslova sve je poticala na pobožnost, uzdizala srca nebu odakle nas je, vjerujemo, “iz nekog kutka, kroz odškrinuti prozorčić svetih nebesa…” osmjehom i zahvalnim srcem pratio naš Josip.
Gotovo su svi vjernici sa groblja krenuli u župnu crkvu Svih svetih na misno slavlje koje je predslavio mons. Ivan u koncelebraciji dvadesetak svećenika. Bogoslovi su započeli misno slavlje pjesmom Anzelma Canjuge “Bog će im otrti svaku suzu s očiji”. U propovijedi je biskup, glede bogoslova Josipa, iskaknuo značajke ustrajnosti, radišnosti, spremnosti pomoći bližnjima, angažiranosti u raznim crkvenim događajima te ljubav i pobožnost prema Majci Božjoj Bistričkom, a posebno se zaustavio i nekoliko puta spomenuo kako je bogoslovu Josipu “stalo” – da nešto učini, učini dobro, da radi, da se zalaže, bori, da ne odustane, …kako mu je stalo da se Božje djelo, Božji poziv u njemu ostvari na najbolji mogući način.
Za prinos darova bogoslovi su pjevali “Ja sam uskrsnuće i života”, a za pričest “Sva ljubavi mi Isuse”, “O Marijo slatki moj spokoju” i “Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja”. Nakon pričesti i Popričesne molitve sjećanje na bogoslova Josipa izrekao je bogoslov pete godine Vatroslav Siketić. Tekst sjećanje donosimo u cijelosti. Prije misnoga blagoslova obratio se bedenički župnik preč. Ivan Vragović i prisjetio se pojedinih trenutaka provedenih s Josipom.
Misno slavlje je zaključeno pjesmom “Srce božanskom Isusa moga”; crkvom je posebno odjekivala druga kitica “…ti ćeš mi biti nada do groba…ti ćeš mi duši pokoja dat’..”.
Dobri i milosrdni Bože, hvala ti za život i svjedočanstvo vjere i ljubavi našega bogoslova Josipa. Vjerujemo da se već sada i zauvjek raduje u društvo nebesnika i da mu je sada u potpunosti jasno zašto uvijek, baš uvijek treba izabrati put dobra, put križa, put žrtve i odricanja, zašto ne odustati u predanju i poslušnosti volji Božjoj, zašto vjerovati, nadati se i ljubiti, zašto je imalo smisla blagovati sa stola Božje riječi i euharistijskoga stola…

“Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. Kad se probudim k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac, za njim srce mi čezne u grudima.” (Job 19, 25-27)
Podsjetimo, pokojni Josip je u svojoj 37. godini života, ujesen 2015., bio primljen u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište kao bogoslov Zagrebačke nadbiskupije i započeo je filozofsko-teološki studij na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.Među kandidate Zagrebačke nadbiskupije za sveti red đakonata i prezbiterata primio ga je 10. ožujka 2018. godine zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, u službu lektora postavio ga je 8. prosinca 2017. godine sisački biskup Vlado Košić,, a u službu akolite 1. prosinca 2018. godine požeški biskup Antun Škvorčević.