Uime mještana biskupa je pozdravio Dražen Mikojević, predsjednik Udruge sv. Blaža koja je pokrenula i vodila izgradnju crkve, zamolivši ga da blagoslovi novo zdanje i okupljeni Božji narod. Potom je projektant Robert Klobučar ukratko prikazao izgrađenu crkvu. Riječ pozdrava biskupu Škvorčeviću uputio je i župnik Ivan Nikolić, izrazivši radost što je unatoč nesklonim okolnostima mogao doći u Tisovac blagosloviti novoizgrađenu crkvu. Pozdravio je nazočne svećenike i sve sudionike slavlja, napose dobročinitelje.

Uvodeći u misno slavlje biskup Škvorčević izrazio je radost što može predvoditi slavlje blagoslova nove crkve i rekao: »Kad god se vjernici međusobno povežu i znaju što hoće, i to u dogovoru sa župnikom i biskupom te u suradnji sa svim dobrohotnim ljudima i darovateljima uspiju ostvariti, kako to neće biti i biskupova radost? Možemo ovo zdanje zvati kapelicom, kapelom ili crkvom, ali vi ste živa Božja, Isusova Crkva. Vi ste radost Isusa Krista, pobjednika nad smrću, a on vaša. To je duboka snaga vjere koja nas nosi i u ovom trenutku«. Osvrnuvši se na trenutačne okolnosti, biskup je ustvrdio: »Nikada okolnosti nisu bile tako idealne da bi se u njima moglo djelovati na najbolji način. Koji je to najbolji način i koje su to najbolje okolnosti? Čovjek je taj koji stvara okolnosti, i kad on zna da je Božji, surađuje s njime i s drugima, sve okolnosti postaju prava prigoda da u njima ostvarimo puno dobra«. Biskup je napomenuo »da ćemo blagosloviti ovu crkvu kao podsjetnik da smo mi živa Crkva. Blagoslovit ćemo najprije vodu koja će nas podsjeti na krštenje, po kojem smo postali Isusovo zajedništvo, njegova Crkva, i ušli u dostojanstvo sinova i kćeri Božjih«.

U homiliji biskup je zahvalio Tisovčanima što su ga zajedno sa svećenicima na čelu s dekanom dočekali otvorena srca, očitovanog kroz pjesmu KUD-a prije mise, a u crkvi lijepim razdraganim licem i još ljepšim srcem. Zahvalio je predsjedniku Udruge sv. Blaža na riječima dobrodošlice, a djevojkama u narodnim nošnjama za uručeni dar. Zahvalio je idejnom začetniku gradnje crkve Antunu Valčiću s obitelji koja živi u Švicarskoj, darovatelju zemljišta za crkvu. Zahvalio je prethodnom župniku Antunu Prpiću što je podržao inicijativu, sadašnjem župniku za potporu u njezinoj gradnji, a preminulom predsjedniku Udruge sv. Blaža Slavku Mulcu za njegov pokretački trud i plemenitost.

Kazao je da im naviještena Božja riječ želi pravo raspoložiti srca za ovo slavlje. U prvom čitanju prorok Amos, koji pripada tzv. malim prorocima i koji je živio u 8. st. prije Krista, poručuje da Bog ne voli ruševine. Isus pak u evanđelju kaže da Bog voli novo. Ima mnogo ruševina u našim životima. Također, ima mnogo onih koji govore kako je u Hrvatskoj sve ruševno i negativno, kako ništa ne valja, ništa se ne može i ne isplati. Međutim, ljudi u Tisovcu nisu razmišljali negativistički, već su nadahnuće crpili u Bogu, koji nas ne uvjerava da ništa ne možemo, nego poziva da s njime budemo sustvaratelji na ovom svijetu, počevši od obitelji u kojoj su supružnici sustvaratelji novog ljudskog bića, pa sve do tolikih drugih moći i sposobnosti u kojima se očituje kreativnost čovjeka stvorenog na sliku Božju.

Pored toga, prorok Amos u prvom čitanju podsjeća da je Bog biće inicijative i u zdanjima koja čovjek gradi i u zemlji koju obrađuje. To je Bog naš kojem vjerujemo. On nije Bog nemoćan, nego Bog inicijative, koji voli čovjeka inicijative i stvaralaštva, kad u povezanosti s njime stvara te ga prepoznaje i divi mu se po ostvarenom djelu što se u prvi mah činilo nemogućim, ustvrdio je biskup. Povezujući to s inicijativom o gradnji crkve u Tisovcu, biskup je rekao da je bilo onih koji su u početku pomislili kako se ona zbog određenih okolnosti neće moći ostvariti. Međutim, zahvaljujući pokretačima gradnje koji su bili uporni, međusobno se povezali i svojom snalažljivošću uključivali ljude oko sebe – od onih u svojoj Općini do drugih u Švicarskoj – uvjeravajući ih da je njihovu inicijativu moguće ostvariti. Čestitao im je što su ustrajali u svom nastojanju i što su izgradnjom crkve na svoju način očitovali da Bog ne voli ruševinu, nego da je biće koje voli i želi graditi.

Tumačeći evanđeoski ulomak u kojem farizeji prigovaraju Isusu zašto njegovi učenici ne poste kao što to čine oni i učenici Ivana Krstitelja, biskup je napomenuo da se je Isus u svom odgovoru na njihov prigovor poslužio slikom svadbene gozbe. Kazao je kako tvrdnjom da ljudi na svadbi ne trebaju postiti, Isus nije želio reći da post nema vrijednosti. On sâm postio je četrdeset dana u pustinji, a jednom prilikom je rekao da se Zloga ne istjeruje drugim putem, nego postom i molitvom. Ono što je Isus želio reći jest da su Ivanovi učenici s razlogom postili u pripravi za dolazak Mesije. Međutim, sad kad je on tu, ne trebaju više postiti, već se trebaju veseliti na njegovoj svadbenoj gozbi, protumačio je biskup. Isus nije uspostavio post kao put susreta s njime, nego prostrti stol i blagovanje. Na posljednjoj večeri on je uzeo kruh i rekao svojima: „Uzmite i jedite!“; potom čašu, govoreći: „Uzmite i pijte!“ i „Činite to meni na spomen“. Poručio im je da se okupljaju kako bi jeli i pili njemu na spomen. To se ostvaruje u crkvi, u čijem je središtu oltar, stol i na njemu kruh i vino. U slavlju mise Isus na oltaru ostvaruje prisutnost one ljubavi kojom je pobijedio smrt na križu. On, uskrsli Gospodin prisutan je među nama, uvijek ga najdublje i najsnažnije susrećemo euharistijskim blagovanjem, pričešću. Od samih početaka kršćanstva pričest je bila prekidanje posta. Stoga se u dane posta nije primalo pričest, jer je ona najveća hrana, zaključio je biskup. Izrazio je zahvalnost i radost što će se u ovoj crkvi na oltaru slaviti misa, i što će se vjernici u blagovanju pričesti susretati s uskrslim i proslavljenim Kristom Gospodinom.

Nastavljajući homiliju, biskup je napomenuo da se Isus u evanđelju poslužio s još dvije slike – krpanjem starog odijela novom zakrpom i ulijevanjem vina u stare mješine –  koje na prvi pogled nisu povezane s njegovim govorom o postu. Naglasio je kako je time Isus na svoj način posvjedočio da Bog ne voli krpanje starog, nego novo. To i mi očitujemo gradeći nove kuće, kupujući novo odijelo, automobile i drugo čime se služimo u svojoj svakodnevici. Ali Bogu nije toliko stalo do novih kuća ili automobila, koliko do novog čovjeka, naglasio je biskup. Nastavi je: Bogu je izazov čovjek. Izgradili smo ovo zdanje, jer volimo imati novu crkvu. Ali ako mi ljudi ostanemo ostarjeli i ruševni, koja korist od toga što smo izgradili ovu građevinu i pokupovali nove stvari, upitao je biskup. Ustvrdio je kako mi možemo obnoviti ono što je ruševno oko nas, ali samo Bog svojom milošću i ljubavlju može obnoviti ono što je ruševno u nama samima.

Kazao je sudionicima slavlja kako je ono prigoda da preispitaju međuljudske odnose u Hrvatskoj, osobito u ovo vrijeme predizborne kampanje tijekom koje je toliko toga ružnoga izrečeno i učinjeno da se s pravom pitamo kako to neki misle da se zlim nastupom protiv nekoga može postići nešto dobra. Podsjetio je sudionike slavlja da je sv. Blaž, kojemu je posvećena ova novoizgrađena crkva, zaštitnik grla, naglasivši kako nam je upravo takav zaštitnik potreban danas u Hrvatskoj da nas očuva od oboljelog grla, još više od oboljelog jezika onih koji psovkom, blaćenjem i ocrnjivanjem drugih ljudi od Hrvatske čine ruševinu. Nikad se zlom nije moglo postići dobro. Hajdemo povjerovati u Hrvatskoj više dobru negoli zlu, i u svim se prigodama – osobnim, obiteljskim i javnim – služiti plemenitošću jezika te na druge načine biti suradnici i promicatelji dobra, potaknuo je biskup okupljene vjernike. Kazao je kako ih je voda kojom su bili poškropljeni podsjetila na krštenje u kojem ih je Isus Krist svojom ljubavlju prigrlio kao najdragocjeniju svojinu, pozvavši ih da životom posvjedoče kako su uistinu njegovi i da s njime trajno žele rasti u čovještvu. Čovjek nije završeno biće, nego biće u nastajanju. Zato mu je trajno potreban najbolji materijal, najbolja Božja građa, da njegov život bude tako čvrst te ga ne može razoriti ni najveći potres, koji se zove smrt, ustvrdio je biskup.

Pozvao je sudionike slavlja neka u ovoj dragoj prigodi odluče biti zaista graditelji s Bogom, da u njima ne prevlada ljudska nemoć i ruševina, nego Božja snaga, počevši od njegove moćne riječi. Podsjetio je da ovu crkvu blagoslivljamo u Godini Božje riječi u Požeškoj biskupiji i kazao: »Ako se prepustimo lošoj, negativnoj, sebičnoj, pokvarenoj i mračnoj riječi, mi postajemo bića koja su razdirana u sebi samima mrakom i zarobljena negativnošću. Ali ako neprestano budemo otvarali svoja bića Bogu i dozivali njegovu blizinu slušanjem Božje riječi i njezinim razmatranjem u svojim srcima, ona će nas prosvjetljivati, oslobađati od naših zarobljenosti negativnošću, pokretati na ono što je Božje, osposobiti da s time surađujemo i njegovo ostvarujemo. Kakve li Božje i naše Hrvatske šanse kad s njime surađujemo! Zašto bi se toga olako odrekli? Zašto ne bismo u svom životu ozbiljno računali s Bogom u obitelji, ali i na javnoj državnoj razini. Po onome kako ga je Bog zamislio, čovjek je veličanstveno biće, ali je on i biće ranjeno i ruševno, i ako on tu ranjenost ili ruševnost ne liječi, ostaje na razini nemoći, ne izgrađuje se i ne raste«. Izrazio je uvjerenje da sudionici slavlja osjećaju kolika je ljepota prisutnosti među nama Isusove Crkve, koja nam svojim služenjem omogućuje da budemo uključeni u svijet Božjih mogućnosti, osobito onih koje nam je Isus Krist priskrbio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Poželio je da bude blagoslovljeno sve što će Tisovčani pod zaštitom sv. Blaža ostvarivati u svojoj novoj crkvi: otvorenost za Boga i njegovu blizinu koja će ih tješiti, prosvjetljivati, hrabriti i pokretati na ono što je istinski život.

Na završetku mise biskup je vjernicima poručio da je ovo slavlje bilo lijepo, zato što su oni bili lijepi svojim srcima, molitvom, pjesmom i svim onim plemenitim što su nastojali iznijeti pred Boga. Čestitao je Udruzi sv. Blaž i svima onima koji su pridonijeli izgradnji ove crkve. Pohvalio ih je što su i ovom prigodom posvjedočili organiziranost, pa među ostalim ukrasili i svoje domove ručnim radovima i cvijećem, i time očitovali svoje hrvatsko, slavonsko lice, te ih je pozvao da ostanu privrženi trinaeststoljetnoj vjernosti Bogu svojih predaka, ne tek kao nekoj mrtvoj tradiciji, nego kao živom svjedočanstvu vjere. Poželio im je još puno radosti ovoga dana, te je na sve njih zazvao Božji blagoslov.