Pozdravljajući svećenike, redovnice, ravnatelje i druge djelatnike stručnih službi katoličkih škola, kazao je da su ih „danas smjestili u školske klupe, pitajući se kako se u njima osjećaju.“ Izrazio je uvjerenje da su srcem budni i da su u tom raspoloženju ujutro dobro počeli svoj susret, te da se u ovom slavlju po učenju Drugog vatikanskog sabora u njima očituje i ostvaruje Isusova Crkva. Podsjetio ih je da su svojim poslanjem smješteni u Crkvu kao jaki poslanici u evangelizaciji, po kojoj se izvršava Isusovu riječ: «Idite po svem svijetu i učite sve narode!» Podsjetio je da se ovaj dan slavi spomendan sv. Lava ili Leona Velikog, pape, koji je svojim srcem bio sav budan za Isusa Krista i uvijek pronalazio pravu mjeru onoga što treba osobno živjeti i zastupati pred drugima. Istaknuo je kako je osobito bio dragocjen njegov doprinos na Kalcedonskom saboru 451. godine, kad je bila velika vjerska rasprava o ljudskoj i božanskoj naravi Isusa Krista, i kad su saborski oci prepoznali da je u njemu progovorio apostol Petar. O lavu je riječ, ali lavu vjerom, opredjeljenjem, djelom i svjedočenjem, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da ga zamole za pomoć kako bi u vjeri i oni bili lavovi, a u opredjeljenjima i u djelovanju blagi kao Gospodin Isus.

Započinjući homiliju biskup je istaknuo da riječ Božja govori „ne samo nama, nego i o nama, te da zbog toga zavrjeđuje našu sasvim posebnu pažnju.“ Upitao je stoga sudionike slavlja žele li biti ljudi onih mjera i mjerila u koja ih uvodi Božja riječ, ili su oni već prije odmjerili neku svoju mjeru, pa im je Božja zapravo višak. Polazeći od njihova iskustva, ustvrdio je da oni kao učitelji ili u nekim drugim školskim službama zacijelo često čuju roditelje koji upis svoje djece u škole obrazlažu željom da se ona dobro priprave za budućnost, da imaju dobru i sigurnu budućnost kroz to što će biti školovana i naći potom neki dobar društveni status u našoj Hrvatskoj ili negdje drugdje. Kazao je da školski službenici zasigurno uvjeravaju roditelje kako im žele biti od pomoći da se ostvare njihove želje. Ta budućnost o kojoj govore roditelji i o kojoj pripovijedaju naše škole, jest ono što mi ljudi možemo stvoriti svojom školovanošću, zaposlenjem, sposobnostima i suradnjom jedni s drugima na različitim razinama: od političke i javne do obiteljske i osobne, ustvrdio je biskup.

Upitao je sudionike slavlja jesu li shvatili i prihvatili izazov naviještenog evanđelja, u kojem Gospodin Isus nastupa vrlo neobično, hvaleći i postavljajući za primjer jednog čovjeka za kojeg i sam kaže da je nepošten. Protumačio je da Isus ne hvali upraviteljevo nepoštenje, nego njegovu usmjerenost na budućnost za koju djeluje iz stanja u koje je upao zbog svoga lošeg upravljanja, a iz kojeg se nastoji izdići svojom lukavošću. Govoreći o lukavosti, biskup je kazao da ona može biti pokvarena i zla, ali da jednako tako ona može biti dobra, te je Gospodin Isus po svemu sudeći ovdje hvali u pozitivnom smislu, ukoliko je spomenuti upravitelj tako poslagao stvari u svom životu da ima izglednu budućnost. Stavljajući ovu prispodobu u širi kontekst Isusova govora o kraljevstvu nebeskom, o konačnoj, eshatološkoj stvarnosti, biskup je pojasnio da postoje dva temeljna poimanja budućnosti. Postoji budućnost koju mi ljudi stvaramo svojim svakodnevnim djelovanjem, te je u tom smislu ona nešto što dolazi od „jučer“, proteže se kroz „danas“ i ide prema „sutra“, i takvu budućnost nazivamo „futur“. Budućnost pak o kojoj u svom naviještanju govori Gospodin Isus jest eshatološka stvarnost, koja ne dolazi iz naših ljudskih mogućnosti, nego je to punina života, konačnost i smisao našeg postojanja, koji je već stvarno u Bogu i dolazi od njega k nama. To je budućnost koja dolazi od Boga, koju nazivamo „advent“, ad-venire s Božje strane, ustvrdio je biskup. Još je rekao kako je s naše strane potrebno imati otvorenosti za takvu Božju budućnost i u budnosti je prepoznati u svakom pojedinom trenutku našeg života, te sebe neprestano usuglašavati s njome, otvoriti joj sva vrata i prostore, usklađivati i našu međusobnu suradnju s tim Božjim što k nama dolazi, stvarati uvjete da ono zaista može doći i biti prisutno u nama, da nas početno zahvati ovdje na zemlji kako bi se na koncu ostvarilo do kraja u vječnosti.

Nastavljajući o evanđeoskoj prispodobi o nepoštenom upravitelju, biskup je podsjetio kako ima biblijskih stručnjaka koji kažu da taj upravitelj zapravo i nije bio nepošten kako se u prvi mah čini. Naime, po uobičajenom židovskom sustavu onog vremena onaj koji je nešto iznajmio nekome drugome imao je pravo na kamate, na dobit s kojom je mogao raspolagati za svoje svrhe. U tom slučaju upravitelj ne bi učinio ništa nepošteno jer je dužnicima svoga gospodara otpisao dug iz sredstava dobivenih od svojih kamata te bi njegovo nepoštenje bilo u tome što je otpisivao dug iz gospodareva, a ne svojeg vlastitog imanja. No, sve je to manje važno u odnosu na bitnu Isusovu poruku, a ta je da nas učini osjetljivima za budućnost Božju koja dolazi. Povezujući to sa školskim poslanjem sudionika slavlja, biskup je kazao da čine plemenito djelo što pomažu roditeljima da poučavanjem u znanju omogućuju njihovoj djeci što bolju budućnost, ali da je to premalo za katoličku školu. Zahvalio im je što djecu u katoličkim školama otvaraju u vjeri za onu budućnost koju im je Bog pripravio svojim djelom u Isusu Kristu, jer je svaka katolička škola u jednoj mjesnoj Crkvi jaka evangelizacijska postaja, a svi djelatnici u njoj svojom riječju i djelom, napose vlastitim primjerom pozvani su biti svjedoci Isusova Evanđelja.

Za primjer takvog svjedočenja dao im je sv. Pavla apostola, koji u prvom čitanju, ulomku iz završetka njegove Poslanice Rimljanima legitimira judeokršćanima u tom gradu svoje evangelizatorsko poslanje. Najprije ih pohvaljuje tvrdnjom da su čestiti i dobri ljudi, ispunjeni svakim znanjem, sposobni jedni druge urazumljivati. Zatim opisuje sebe i svoje poslanje, ne radi sebe, nego radi Božje milosti po kojoj je donio radosnu vijest poganima. Pavao sebe naziva bogoslužnikom Isusa Krista među poganima, svećenikom Evanđelja Božjega, da prinos pogana postane ugodan Bogu, posvećen Duhom Svetim. On, dakle sebe i svoje evangelizacijsko poslanje promatra kao neku veliku liturgiju, bogoslužje, u kojem on prinosi sebe sama Bogu sjedinjen s Isusom Kristom u snazi njegova Duha, i združen s poganima, koji su postali Isusovi, jedno s kršćanima iz židovstva, i tako se ostvarila i očitovala Isusova Crkva. Jer Crkva je prinošenje Bogu onoga što čovjek jest, zahvaljivanje Bogu u Isusu Kristu u snazi njegova Duha, ustvrdio je biskup. Poručio je sudionicima slavlja da učenici u njima prepoznaju one koji svakoga dana prinose žrtvu svoga života, kad im u školi pristupaju na vjernički način. Vaše školsko poslanje nije vrijedno onoliko koliko novca primite na kraju mjeseca, nego ono pred Bogom vrijedi u nekoj njegovoj mjeri kao posebna dragocjenost ove zemlje u kojoj se već prepoznaje prisutnost Božje budućnosti. Kakvog li djela, zaključio je biskup.

Konkretizirajući govor o tome što im je činiti, biskup ih je podsjetio i na primjer samoga Gospodina Isusa. Kazao je da su sva trojica sinoptika zabilježila prizor u kojem su apostoli priječili roditeljima da Isusu dovode svoju djecu, smatrajući da bi ga bavljenje djecom, koja su se u ondašnjoj kulturi smatrala još nedoraslim i malo vrijednim ljudskim bićima, samo ometalo u njegovu poslanju navješćivanja Božjega kraljevstva. Ali ih je Gospodin Isus zbog toga prekorio riječima: «Pustite malene k meni i ne priječite im!», polagao na djecu ruke i blagoslivljao ih. Biskup je poručio nazočnim školskim djelatnicima da nema ničega ljepšega i boljega što mogu činiti za djecu koja su im povjerena, nego blagoslivljati ih. Kazao je da im to valja činiti prije i nakon svakog poučavanja u znanju. Također ih je podsjetio na sv. Pavla, koji u svom glasovitom himnu ljubavi, kaže da „znanje napuhuje“. To znači da znanje treba posredovati mladim ljudima tako da oni, služeći se njime budu što očovječenija bića, da svoje znanje nikad ne upotrijebe protiv čovjeka i života, ustvrdio je biskup. Na primjeru aktualnih ratnih zbivanja u Ukrajini, Izraelu i Palestini istaknuo je kako je znanje čovjeka dovelo do toga da može proizvesti sofisticirano oružje koje služi razaranju i ubijanju drugih ljudi, koje smatra svojim neprijateljima. Znanje bez ljubavi opasna je pojava. Učite djecu, ali ih blagoslivljajte prije toga i nakon toga, da njihovo znanje ne postane nešto što će prvo njih raščovječiti i služiti nekoj svrsi, koja nije ni sadašnjost, a kamoli nekakva naša, a još manje Božja budućnost, poručio im je biskup.

Obraćajući se pak djelatnicima srednjih škola kojima su povjereni mladi ljudi, biskup ih je podsjetio na evanđeoski prizor susreta Gospodina Isusa i jednog bogatog mladića, koji mu postavlja pitanje s obzirom na budućnost i zanima se što treba činiti da postigne život vječni. Kazao je kako mu je Isus u svom odgovoru ponovio objavljene Božje zapovijedi, napose zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i da ga je pozvao na evanđeosko savršenstvo tako da razda sve svoje bogatstvo i svoj život stavi u službu Božjega kraljevstva koje dolazi. Nažalost, mladić je u svojoj slobodi toliko bio zarobljen svojim bogatstvom, da se nije mogao od njega odvojiti i poći u susret budućnosti koji mu je Bog u svome Sinu otvorio, ustvrdio je biskup. Upozorio je sudionike slavlja kako se može dogoditi da i oni tako završe, ako njihov pristup mladim ljudima bude pogrešan, ako im ne pođe za rukom mladim ljudima tako predstavljati Isusa Krista i onostranost da ga oni prihvate. Kazao je da postoje različiti putovi, polazišta i metode kojima mladim ljudima nastojimo prenositi vjeru. Ali da se uvijek sjeti neuspješnog načina na koji je sv. Pavao na Areopagu pokušavao uvjeriti Atenjane u uskrsnuće putem znanja o kojem valja raspravljati, polazeći od „nepoznatog Boga“ kojemu su podigli hram, predstavljajući im Isusovo uskrsnuće. Nije ih uspio privesti vjeri u Gospodina Isusa navedenim putem. Shvatio je kako je potrebno jednostavno naviještati ljudima Isusa Krista, i to raspetoga, da on po njegovu svjedočenju uđe u dubine ljudskog bića i u njemu djeluje snagom svoga Duha. Biskup je stoga pozvao sudionike slavlja da se ne boje jasno i transparentno naviještati Isusa Krista raspetoga, koji je u svojoj božanskoj ljubavi moćan do te mjere, da može u nama pobijediti i samu smrt. Naviještati djeci i mladima Isusa Krsta, to je najljepše, najviše i najbolje što možemo učiniti za njih, ustvrdio je biskup. Zahvalio je nazočnima što u vjerničkom svjetlu nastoje sebe vidjeti kao djelatnike katoličkih škola, a djecu ne kao objekte svog učenja, nego kao ona mlada bića koja čeznu za Božjim stvarnostima i istinama, koje nam je Isus Krist donio i ostvario, i u kojim će prepoznati svoju veličinu i dostojanstvo. Zamolio je sv. Leona papu da im svima pomogne biti lavovima vjere, žarki i hrabri navjestitelji Isusa Krista poput njega, sv. Pavla i tolikih drugih.

Na kraju mise biskup je sudionicima slavlja izrekao posebnu zahvalnost za ono što vrše kao svoje evangelizacijsko poslanje u katoličkim školama. Zahvalio je Nacionalnom uredu za katoličke škole što je organizirao i ovaj njihov susret a predavačima za poticaje koje su uputili stručnim suradnicima tih škola. Njima je pak zahvalio što su se odazvali i na susretu sudjelovali, i time posvjedočili kako razumiju da samo zajedno i u suradnji s biskupima mogu ostvarivati ono što je njihovo poslanje. Jer kad se svatko zatvori u neki svoj mali vlastiti školski krug, nestaje dimenzija crkvenosti njihove škole. Poželio je da im snaga koja je ušla u njih po slušanju Božje riječi, slavljenju i primanju svetog otajstva u misi pomogne da uvijek budu odvažni i hrabri lavovi u poslanju koje im je povjereno. Na njih i na sve koji su im povjereni u njihovim školama zazvao je Božji blagoslov.