Među brojnim sudionicima slavlja iz cijele Hrvatske bili su Tomo Medved, ministar branitelja; Anamarija Blažević, gradonačelnica Pakraca; ravnatelj Hrvatske policije te predstavnici Požeško-slavonske županije, Hrvatske vojske i policije. Pozdravljajući biskupa Škvorčevića, župnik Zorić rekao je kako je on „dolaskom u herojski grad Pakrac, gdje se branila i voljela Hrvatska, želio posvjedočiti svoju kršćansku i ljudsku solidarnost sa svim stradalnicima u Domovinskom ratu i njihovim obiteljima te sve nas u ovim neizvjesnim vremenima podržati u vjeri i nadi, ustvrdivši da je sve u Božjoj Providnosti.“ Još je rekao 2da ćemo u ovom slavlju svoje molitveno srce usmjeriti Bogu za naše poginule i preminule branitelje, koji su za našu domovinu dali svoj život, te obnoviti pamćenje na njihovo časno i plemenito nastojanje u obrani domovine i njezina dostojanstva.“

Zahvalivši župniku na izrazima dobrodošlice, biskup Škvorčević pozdravio je nazočne svećenike, državne i lokalne dužnosnike i druge sudionike slavlja iz svih dijelova Hrvatske, te im je u svoje osobno ime i u ime Požeške biskupije zaželio ugodan boravak u Pakracu. Kazao je kako je ulazeći u crkvu primijetio da su sudionici slavlja živahno razgovarali, protumačivši to kao znak njihove želje da si i prigodom ovogodišnjeg susreta u Pakracu mnogo toga ispripovjede. Međutim, podsjetio ih je, da su se okupili u crkvi kako bi prije svega razgovarali s Bogom, čuli riječ koju on želi uputiti prigodom trideset i druge obljetnice početka ratnih stradanja u Pakracu i u cijeloj Hrvatskoj. Izrazio je radost što su se vođeni tom željom okupili u crkvi kako bi na ovom misnom slavlju razgovarali s Bogom o našoj nedavnoj teškoj prošlosti i o sadašnjosti, ali i o ljepotama i radostima kojih unatoč svemu ima u našoj domovini. Kazao je da u ovu misnu žrtvu Isusove ljubavi na križu i njegove pobjede nad smrću žele ponajprije uključiti ljubav i žrtvu za domovinu svih naših hrvatskih branitelja, napose onih koji su poginuli u Pakracu, a potom i svih onih pakračkih stradalnika koji su ili ubijeni, ili su nestali – a među njima je i dr. Ivan Šreter. Napomenuo je kako „ne uspijevamo s dovoljnom jasnoćom srca o njima misliti, te da ga zbog toga trebamo otvoriti Bogu kako bi nam on darovao svoju jasnoću o njihovoj konačnoj sudbini i smislu svih patnja.“ Pozvao je sudionike slavlja neka tako raspolože srce da ga može dohvatiti snaga i svjetlo Božje riječi, da se s ovoga slavlja vrate svojim domovima ljepši i duhom snažniji, opredijeljeni za ono što je Božje i istinski ljudsko.

U homiliji biskup je zapodjenuo razgovor sa sudionicima slavlja o tome s kojih polazišta prosuđuju događaje u Pakracu prije 32 godine i kako se na ovom mjestu i ovaj dan nakon toga osjećaju. Kazao je da to čini iz razloga što je ljudima lako prosuđivati kakva je stvarnost oko nas i onda donijeti zaključak je li dobra ili loša, kao što je to primjerice s obzirom na klimatske okolnosti zadnjih nekoliko dana kada je bura i snježna mećava stvorila teške uvjete, zapriječivši vožnju automobilima između hrvatskog sjevera i juga. Posljedice se osjećaju i ovaj dan te je određeni čin hrabrosti što je policijska klapa Sv. Mihovil stigla iz Splita u Pakrac da bi pjevanjem pratila ovo slavlje i druge programe. Kazao je, međutim, da su hrvatski branitelji i drugi sudionici slavlja došli u Pakrac sa svojim srcem koje nije uvjetovano vanjskim okolnostima, nego onim što je u njega upisano u ratnim danima, a to je prije svega i nadasve ljubav za domovinu kad ju je trebalo braniti, a potom i sva težina tereta te ljubavi, koja je uvijek povezana sa žrtvom.

Istaknuo je da se u njihovim srcima miješaju dvije spomenute naoko suprotstavljene stvarnosti: onoga što je lijepo i svijetlo, a s druge strane i onoga što je teško i ružno, što ima značenje za osjećaje koje svaki od njih nosi u dubini svoje jedinstvene i neponovljive osobe. Dodao je kako je u svemu tome prisutan još jedan izazov. Naime, u naše srce može ući Zli, negativnost i mrak, pomutiti ili poništiti ono što je u nama dobro. „Svi iz iskustva znamo da se naše srce najbolje osjeća kad u nj uđe svjetlost i ljepota Boga živoga. To je najpotrebnije srcu svakog hrvatskog branitelja, što može ostvariti Bog i na ovoj postaji kao što je današnja u Pakracu“, rekao je mons. Škvorčević. Biskup je pozvao nazočne branitelje da na ovom svetom slavlju razgovaraju s Bogom o svom srcu, o onome što je patnja u dubini njihova bića, da podijele s njime svoje muke te „prime lijek koji nam je Gospodin Isus na križu priskrbio, a to je njegova ljubav koja je išla za nas do kraja, do u smrt, da mi možemo biti dionici pobjede nad smrću.“

Potaknut naviještenom Božjom riječju biskup je zapitao je li u Hrvatskoj trebao rat? Naravno da nije, odgovorio je, kao što nije trebao niti rat koji se trenutačno vodi u Ukrajini, ni bilo koji drugi rat, prošli ili budući. Međutim, činjenica da se ratovi događaju unatoč svojoj besmislenosti i teškim posljedicama, nedokučiva je tajna ljudskog srca, koje zahvaćeno tamom može smišljati i ostvarivati protu-životne, protu-Božje i protu-ljudske planove, ustvrdio je biskup. Izrazio je uvjerenje da sudionici slavlja shvaćaju zašto je Bog iskazivao osjetljivost za čovjeka po djelovanju proroka Jone u prvom misnom čitanju, a osobito po Gospodinu Isusu Kristu u evanđeoskom ulomku. Bog šalje Jonu u Ninivu, glavni grad moćnoga asirskog carstva čiji su stanovnici ogrezli u zlu do te mjere da je Bog odlučio intervenirati i pozvati Ninivljane da se, ako žele izbjeći propast svoga velikog grada i vlastitu propast, obrate i prestanu zlo činiti.

Obraćenje je čin kojim čovjek u svojoj nutarnjoj, dubokoj, osobnoj stvarnosti prestaje smišljati i u djelo provoditi zloću i negativnost; postaje svjestan razornosti i pogubnosti zla te se odluči ne nanositi više zlo najprije sebi samom a potom i drugima, počinje smišljati u svom srcu ono što je dobro, nesebično, plemenito, istinski Božje i istinski životno. Kad starozavjetni pisac veli da su se Ninivljani obratili na riječ proroka Jone, točnije na Božju riječ koju im je on navijestio, znači da su stanovnici Ninive shvatili kakvu su tragediju sami sebi spremali svojim strategijama zla, te su na čelu sa svojim kraljem odlučili činiti pokoru. Pokora je, naime, čovjekovo susprezanje od zlih strasti i onoga što on u svojoj sebičnosti želi ostvariti, te se na taj način u njemu počinje rađati opredjeljenje i djelovanje za novi, uspjeli, Božji svijet, ustvrdio je biskup.

Rat se u Hrvatskoj nije trebao dogoditi, da je u ono doba bilo još glasnijih proroka, koji bi kao nekoć Jona pozivali ljude da se, razmišljajući o sebi i o svom životu polazeći od Boga i od istinskog života, okane svojih zlih i sebičnih planova protjerivanja i ubijanja ljudi, koje su smatrali svojim neprijateljima, otimanja i razarana njihovih dobara, nanoseći silne patnje nedužnima. Kazao je da isto vrijedi i za rat u Ukrajini, jer se ni on nije trebao dogoditi, kolikogod ga netko opravdavao da je pokrenut za neko ili nečije „dobro“. Nema, naime, toga dobra koje se može postići zlim putem, ubijanjem ljudi i razaranjem njihovih dobara, nego dobro se postiže jedino putem dobra. Stoga je rat uistinu nesreća za sve i svakoga koji je uključen u njega, ustvrdio je biskup. Pritom je, međutim, jasno rekao da braniti sebe, svoju i tuđu slobodu i dostojanstvo jest i uvijek će biti častan čin, pri kojem oni koji u njemu sudjeluju počesto moraju platiti veliku cijenu. Još je kazao kako se usuđuje reći da je Isus Krist, prihvaćajući muku i smrt na križu, ustao u obranu čovjekova dostojanstva, radi one konačne i potpune čovjekove slobode koja se zove spasenje, puno zajedništvo Božjeg života u vječnosti. Naglasio je da razmišljanjem u evanđeoskim koordinatama obraćenja o svim žrtvama hrvatskih branitelja i drugih domoljuba položenih za obranu domovine i dobro njenih ljudi i obitelji, prepoznajemo jednu novu dimenziju u kojoj se vrijednost njihove žrtve ne mjeri količinom strasti kojom su krenuli u obrambeni rat, niti količinom nasilja koje su pritom morali upotrijebiti, nego količinom ljubavi koju su unijeli u časno djelo obrane domovine, jer u konačnici ljubav istinski pobjeđuje.

Napomenuvši da u tim istim evanđeoskim koordinatama obraćenja treba razmišljati i u sadašnjem hrvatskom trenutku, u kojem ne nedostaje onih koji smišljaju planove zla i sebičnosti, uvjereni da time služe nekom „dobru“, biskup je ponovio tvrdnju da nema dobra koje se može ostvariti ili opravdati putem zla. Ako želimo da nam Hrvatska bude ljepša, slobodnija i blagoslovljenija zemlja, treba početi od pitanja: Jesmo li svoje srce tako okrenuli Bogu, svjetlu, dobru i pozitivnosti, onamo gdje je naše zdravlje, osobna i zajednička ljepota, sloboda i snaga? Korizma je vrijeme u kojem trajno odjekuje Božji poziv ljudima neka se obrate. Na Pepelnicu svećenik je posuo pepelom naše glave, govoreći: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da na ovoj pakračkoj postaji zahvaljuju svim hrvatskim braniteljima za položene živote i žrtvu koju su ugradili u obranu naše slobode, ali da istovremeno odluče ići putem slobode od zla, koji je izabrao najveći dio hrvatskih branitelja. Poželio je nazočnima da osjete kako poštovanje koje im iskazujemo nije tek nešto što im upućujemo verbalno i izvanjski, nego da ono dolazi iz srca koje je istog ili sličnog raspoloženja ljubavi i spremnosti na žrtvu kojim su oni krenuli u obranu domovine. Zamolio je Isusovu Majku, koju u Pakracu osobito štuju kao proslavljenu u uznesenju na nebo snagom Isusove žrtve ljubavi na križu, „da svojim zagovorom pomogne svima koji su položili svoje živote za nas da zadobiju puninu vječnog života, a sve nas ohrabri da idemo putem obraćenja, koje će u svakom od nas na mjestu gdje živimo i djelujemo biti izvor dobra, mira, Božjeg svjetla i punine, i tako očitovati hrvatsku domovinu poslušnu Božjem pozivu na obraćenje, te nam svima uistinu bude ljepše.“ Pozvao je sudionike slavlja neka s tom željom i u takvom raspoloženju otiđu iz Pakraca svojim domovima.

Nakon popričesne molitve nazočni su, predvođeni biskupom Škvorčevićem, uputili su molitvu za domovinu Majci Božjoj, koja se ovdje u Pakracu stoljećima štuje, i čiju su krunicu tijekom Domovinskog rata nosili brojni hrvatski branitelji na svojim prsima, svjedočeći tako pouzdanje u njezinu majčinsku zaštitu i zagovor. Na kraju misnog slavlja biskup je zamolio Boga koji voli čovjeka i život, da svojom velikom ljubavlju očitovanom u Isusu Kristu udijeli svim poginulim, nestalim i preminulim hrvatskih braniteljima, kao i svim drugim žrtvama rata puninu svoga života u vječnosti. Nazočne pak branitelje potaknuo je da u njihovim srcima neprestano odjekuje Božja riječ, da razmišljaju i planiraju ono što je Božje, istinski plemenito i dobro, svjedočeći na taj način svoje vlastito dostojanstvo i dostojanstvo naše hrvatske zemlje. Majkama i drugim članovima obitelji poginulih branitelja poželio je utjehu iz svijesti da žrtva njihovih najbližih nije besmislena, nego uložena u veće dobro, za koje je sebe dao i sam Sin Božji te je na sve sudionike slavlja zazvao Božji blagoslov. Na kraju je otpjevana hrvatska himna, predvođena policijskom klapom Sv. Mihovil.