Biskup Uzinić: Potrebna i promjena mentaliteta kako svećenika tako i vjernika

Veliki je to događaj za biskupiju koja godinama ima nedostatak svećeničkih zvanja i izvor je nade za njezinu budućnost. Potvrdili su to svojim sudjelovanjem na pontifikalnom slavlju đakonskog ređenja veliki broj dubrovačkih svećenika i vjernika, ali i roditelji, braća i sestre, rodbina i prijatelji đakona kao i njihovi kolege iz bogoslovije.

Radosno ozračje u katedrali nije se moglo sakriti što je i sam biskup na početku je primijetio: „Radosna je naša Crkva, radosni smo i mi. Prolazeći kroz crkvu vidio sam toliko radosti.“ Kandidati za đakonat za svoj dan ređenja izabrali su blagdan Posvete Lateranske bazilike što je biskup istaknuo dodavši kako je riječ o blagdanu koji ih povezuje sa Svetim Ocem, a oni se rede upravo da bi služili Crkvi osobito, kao đakoni, najpotrebnijima. Svetog Oca pohodit će sljedećeg tjedna i hrvatski biskupi u pohodu „ad limina apostolorum“ čime, uz ostalo, žele potvrditi svoju povezanost sa Svetom Stolicom u zajedništvu Katoličke Crkve.

Tumačeći evanđelje o Isusovu dolasku u hram i njegovoj ljutnji jer je tamo našao razne prodavače, biskup je kazao kako je to bio prvi Isusov dolazak u Jeruzalem za vrijeme njegova javnog djelovanja te kako je Isus želio ući u hram da bi se pomolio za svoje poslanje i svoje učenike, „vjerujem i nas danas“. Došavši u hram nije našao ono što je očekivao, ono o čemu je Ezekiel proročanski govorio, nije našao na mjesto iz kojeg je izvirala milost koja sve što dotakne ozdravljuje, oživljuje. Našao je na prodavače i mjenjače, što ga je naljutilo.

Isusov dolazak u Jeruzalemski hram biskup je posadašnjio rekavši kako Isus danas dolazi u ovu crkvu s istom nakanom, moliti za kandidate za đakone, ali i za sve ostale jer svatko treba biti kršćanin u svom zvanju i poslanju. To poslanje je biti oni koji posreduju milost Božju ljudima svog vremena. To je poslanje Crkve i svih onih koji su u Crkvi izabrani za posebne službe. Biskup je okupljene potaknuo na osobno promišljanje o tome što u našem slučaju Isus može pronaći: Ponovno prodavače i mjenjače? Hoće li u meni kao službeniku Crkve pronaći menadžera? Hoće li u tebi pronaći skupljača milostinje ili nešto drugo?

Dubrovački biskup zatim je opisao kako je zadaća đakona „podjeljivati krst, čuvati i dijeliti euharistiju, uime Crkve prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vjernicima Sveto pismo, poučavati i poticati narod, predsjedati vjerničkom bogoslužju i molitvi, dijeliti sakramentale, predsjedati obredu sprovoda i pokopa.“ Obraćajući se kandidatima kazao je da se sve to može činiti na trgovački način upotrijebivši evanđeoski izričaj kao „prodavači volova, ovaca i golubova i mjenjači novca“’. „A to nije vaše poslanje!“, upozorio je te ih potaknuo na promišljanje o tome kako sve to trebaju činiti. Pred oči im je stavio riječi sv. Polikarpa da ono što budu činili trebaju činiti kao „milosrdni, revni, hodeći po istini Gospodina, koji je postao poslužitelj svih.“

Biskup je tome dodao da to što su pozvani i poslani trebaju činiti zdušno, radosno, izbjegavajući svako nepoštenje i lakomost, u beženstvu, nepodijeljena srca, neporočni i besprijekorni, ne samo kao slušatelji nego i služitelji i tako da ono što ustima propovijedaju i sami očituju svojim djelima. Citirao je riječi koje će reći kandidatima u obredu pri predaji evanđelja: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj. Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što uzvjeruješ, živjeti što učiš.“

Svi mi smo svjesni da to nije lako, da oni to ne mogu sami, da im je potrebna milost Božja koju će im Bog obilato dati, nastavio je biskup Uzinić i dodao da je potrebno još nešto: „Potrebni smo im i mi, Crkva, za koju se zaređuju za đakone. Dužnost je svih vjernika biskupije da kandidate za đakonat prate molitvama.“ Pozvao je vjernike da ih nastave pratiti molitvama kako bi oni mogli odgovoriti svom pozivu i poslanju.

Biskup je nadalje primijetio kako je uvijek bilo teško biti apostol ili zaređeni službenik Crkve a osobito je to teško danas kad Crkva proživljava svojevrsnu krizu. Izrazio je radost na prisutnosti brojnih kandidata za svećeništvo iz cijele metropolije na tom slavlju kao i bogoslova i sjemeništaraca za Dubrovačku biskupiju te nedavno zaređenih đakona iz drugih zajednica, a sve to „govori o nekom novom buđenju svijesti da Bog zove i da se Bogu treba odazvati“, vodeći uvijek računa o onome kako.

To ne umanjuje krizu kroz koju Crkva prolazi, ne umanjuje unutarnju neslogu i podmetanja, teške probleme s kojima se Crkva danas nosi i činjenicu da je zbog različitih skandala svako malo na naslovnicama, nastavio je dubrovački biskup te istaknuo: „Zato je važna vaša molitva, vaša podrška.“

Uz to je potrebna i promjena mentaliteta kako svećenika tako i vjernika. Kod svećenika se ona sastoji u tome „da se ne vidimo višim od vjernika nego da se vidimo kao oni koji su vam poslani služiti“, a od vjernika umjesto brze osude pokušaj razumijevanja njihova ukupnog ljudskog življenja što je odlično opisao duhovni pisac Henri Nouven kojeg je biskup citirao. „Rijetko smatramo siromašnima onima koji nas vode. Ali na višoj razini naše Crkve postoji siromaštvo, mučna osamljenost, bolna izolacija, duboka nutarnja nevolja, puno emocionalnog trpljenja. Moramo imati hrabrosti priznati trpljenje odgovornih, nositelja vlasti u Crkvi, kapelana i župnika, prelata i biskupa i pape, i primiti ih u društvo slabih. Ostavimo li po strani moć i službu i dostojanstvo onih koji su nam čelu i predvode nas, i gledamo na ljude, onda ćemo susresti nemoć, siromaštvo, zatajenje i osjetit ćemo se slobodni iskazati im suosjećanje koje im želimo darovati, suosjećanje onih koji stoje na nižoj razini Crkve“, riječi su Nouvena.

Molitva za njih je naše suosjećanje, a obraćenje koje nam je potrebno je obraćenje prema pravom gledanju na svećeničku službu koja nije nešto ‘gore’, ‘više’, nije na pijedestalu. Kod Boga nema gore ili dolje, zato ni u našim očima toga ne treba biti. Kad je netko ‘gore’, na vlasti, puno puta nemamo pravi odnos prema njemu. „Mi, svećenici, nismo i ne želimo biti ‘gore’ nego želimo biti s vama i za vas“, istaknuo je dubrovački biskup.

Ako se to dogodi onda će i naši đakoni moći biti, ne samo po onom što nego i po onom kako, oni koji nadziđuju na temelju Isusa Krista nego će moći biti, riječima psalmista, rijeke i rukavci Božje milosti koja iz temelja Isusa Krista izvire i želi doći do svakog čovjeka našeg vremena kojemu će oni biti poslani, zaključio je biskup.

Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni pjevački zbor pod vodstvom nove voditeljice profesorice Maje Marušić, a na kraju su svi zajedno otpjevali „Tebe, Boga, hvalimo.“

Trojica đakona svoj pastoralni praktikum obavljat će u župama sv. Mihajla-Lapad, Svetog Spasa u Mokošici i Svih svetih u Blatu pomažući župnicima u pastoralu i pripremajući se tako za svećeništvo, drugi stupanj sakramenta svetog reda, koji će primiti dogodine.

Posljednje đakonsko ređenje kandidata za Dubrovačku biskupiju bilo je 2013. godine, a posljednje ređenje više od dvojice kandidata na naslov biskupije bilo je prije više od pedeset godina.

Večer uoči ređenja kandidati za đakone animirali su klanjanje pred Presvetim nakon što su na misi položili Ispovijest vjere i Izjavu o svojevoljnom preuzimanju obveze celibata koja je sastavni dio đakonskog ređenja.

Robert Karačić rođen je 20. srpnja 1994. godine u Dubrovniku od roditelja Branka i Božene rođ. Sršen. Treće je dijete od sedmero braće i sestara. Kršten je u župi svetog Nikole u Cavtatu, gdje je pohađao osnovnu školu. Nakon završetka osnovne škole upisao je Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Splitu kao sjemeništarac Dubrovačke biskupije, a potom je 2013. godine svoj put kao bogoslov nastavio u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu. Među kandidate za đakonat i prezbiterat na naslov Dubrovačke biskupije primljen je 2016. godine. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu završio je filozofsko-teološki studij 2018. godine. Pastoralni praktikum obavlja u župi sv. Mihajla na Lapadu.

Josip Mudri rođen je 31. svibnja 1988. godine u Vinkovcima od roditelja Dražena i Ljiljane rođ. Rajković. Rođen je kao prvo dijete od petoro braće i sestara. Kršten je u Rokovcima, selu nedaleko Vinkovaca, gdje je i živio. Osnovnu školu pohađao je u Andrijaševcima, a nakon nje upisao je Gimnaziju Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima. Katolički bogoslovni fakultet završio je 2014. godine u Đakovu. Među bogoslove Dubrovačke biskupije primljen je 2017. godine. Pastoralni praktikum obavlja u župi Svetog Spasa u Staroj Mokošici.

Tonći Ante Prizmić rođen je 1. siječnja 1994. godine u Splitu, od roditelja Mara i Jasminke rođ. Radeljić. Ima jednu stariju sestru. Kršten je u izbjeglištvu u župi sv. Roka, Vinjani Donji. Osnovnu školu završio je u Dubrovniku, kao i srednju Turističku i ugostiteljsku školu. Godine 2012. stupio je u dominikanski novicijat ali je razlučivanjem shvatio da redovnički put nije za njega pa je uputio molbu dubrovačkom biskupu da ga primi kao bogoslova za Dubrovačku biskupiju. Prve dvije godine bogosloviju i Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu. U Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu prešao je 2015. godine, gdje je nastavio studij teologije. Među kandidate za đakonat i prezbiterat na naslov Dubrovačke biskupije primljen je u Splitu 2016. godine. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu završio je filozofsko-teološki studij 2018. godine. Pastoralni praktikum obavlja u župi Svih svetih u Blatu na otoku Korčuli.