Biskup je najavio i da će novi svećenik svoju prvu službu imati u župi sv. Mihajla u Lapadu, gdje je dosada bio na đakonskom praktikumu.

Počevši od riječi iz prvog misnog čitanja: Zašto si na me uprtio teret svega ovoga naroda?, te prisjećanja na svoje đakonsko ređenje biskup Uzinić je kazao kako uz svu svoju ljepotu svećenička služba nije laka služba. Naglasio je da je zato važno otkriti odgovor na spomenuto pitanje koje je Mojsije u trenutku krize postavio Bogu. Odgovor se može naći u tome što Bog voli narod svoj, zato što Bog voli ljude i nikoga ne isključuje. „Zato je Bog izabrao tebe, zato je izabrao nas i dao nam svećeničko poslanje“, poručio je biskup. „No, istina je da ne možemo sami.“

Podsjetio je kako je i za Mojsija bilo preteško nositi teret svoga naroda pa je Bog izabrao sedamdeset muževa, dao im duha koji je bio na Mojsiju i oni su preuzeli dio odgovornosti. Skrenuo je pozornost ređeniku da pokuša razumjeti kako ni on nije sam u svom poslanju, da su subraća svećenici i ostali vjernici uz njega, te osobito da nikad na zaboravi da je Gospodin uvijek s njim.

Biskup Uzinić je zatim primijetio kako je znakovito da se don Robertovo ređenje događa u Izvanrednom misijskom mjesecu, dan uoči Misijske nedjelje te naglasio kako je cijela Crkva u misiji. „Svi smo kao kršteni poslani i pozvani – a ti don Roberte unutar toga poslanja dobivaš novi poziv i poslanje – biti u misiji u svijetu, biti navjestitelji Isusa Krista i vjere u njega, koja je bogatstvo koje treba ‘darivati, prenositi i navješćivati’.“ Pozvao je sve da toga budu svjesni.

Misijska nedjelja nas želi otvoriti prema svima. „Jer ono što mi vjerujemo je bogatstvo koje treba prenositi, darivati, navješćivati. Onima pokraj sebe, onima koji pripadaju istom narodu i istom zavičaju kojem i mi pripadamo, ali se ne smije zaustaviti na tome jer Bog ljubi sve ljude i mi smo poslani svima.“

To naše poslanje, to tvoje poslanje, nastavio je biskup, treba biti uvijek u svijesti potrebe zajedništva i suradnje te svijesti da si jedan od onih kojima si poslan. Svećenik je od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu. To je važno znati jer te to otvara onom bitnom u poslanju, a to je poniznost. Sam si zaogrnut slabošću i poslan slabima. Zato nemoj sebi prisvajati čast nego shvati svoje svećeničko poslanje kao poslanje služenja u ljubavi. Nisi izabrao sam sebe, nismo ni mi izabrali sebe, nego nas je Bog izabrao, Bog nas i šalje.

Na temelju drugog misnog čitanja biskup Uzinić je kazao kako se don Robert ne redi samo za svoje Konavle, niti za Dubrovačku biskupiju nego se redi za Crkvu i njezino poslanje u misiji u svijetu.

Pisac poslanice Hebrejima primjećuje kod kršćana nostalgiju za onim što je bilo, za hramom i njegovim žrtvama, za onim svećenicima. Kao što je Mojsije imao problem s narodom jer je narod žalio za egipatskim loncima premda su to bili lonci ropstva. Zato pisac ističe posebnost Kristovog svećeništva. Kristovo svećeništvo nadilazi ono starozavjetno. Biskup Uzinić je kazao ređeniku kako on postaje svećenik na Kristov način, bez pogleda usmjerenog prema natrag, prema onome što se ostavlja, prema starim običajima i tradicijama. „Važno je to da postaneš svećenik bez pogleda usmjerenog prema natrag, prema starim običajima ili tradicijama koji često nemaju pravu snagu i ostavljaju nas zarobljene u prošlosti, kako bi se mogao u Kristovom svećeništvu, na njegov način, susretati s izazovima trenutka i živjeti svoje svećeništvo onako kako ga je on živio. A on je zauvijek svećenik po redu Melkisedekovu koji u dane svog zemaljskog života moli da bude Božja volja a ne njegova, koji služi u ljubavi do kraja.“

Biskup je nastavio razmatrati o tome kako se može biti takav svećenik, svećenik u skladu s Isusovim svećeništvom, svećenik koji ne stavlja na prvo mjesto sebe nego one kojima ga Gospodin šalje. Evanđeoski ulomak (Iv 21,15-19) usmjeruje prema odgovoru, a on se sastoji u tome da se Isusa ljubi ‘više nego drugi’.

„Ljubav je odgovor. Ljubiti Isusa više nego drugi. Ljubiti ono što on ljubi. I ljubeći što on ljubi, ljubiti njega. To je preduvjet da se može čuti ono ‘pasi ovce moje, pasi jaganjce moje’. Ljubav koju Bog ima prema ljudima je razlog da netko može biti izabran za svećeničko poslanje i da ga može kvalitetno vršiti“, istaknuo je dubrovački biskup. Poželio je ređeniku da se i dalje trudi rasti u znanju ne radi sebe nego kako bi druge poučavao u vjeri i posvećivao dijeleći im sakramente, pretvarajući sve to u Kristovo djelo posvećivanja, za sav svijet i svakog čovjeka.

Sjedinjen s biskupskom službom nastoj vjernike ujedinjavati u jednu obitelj po primjeru Dobrog pastira Isusa Krista koji nije došao da bude služen nego da služi, poručio je biskup Uzinić i dodao: „On voli tebe, on voli druge, zato te njima šalje.“

Župnik i dekan Konavoskog dekanata don Mato Kramatić na kraju je zahvalio Bogu i sv. Nikoli, zaštitniku župe, te pozvao sve da sutra dođu na don Robertovu mladu misu koja će se slaviti u 10 sati u Hotelu Croatia u Cavtatu. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor pod vodstvom Nikše Kusalića, a čestitanje ređeniku i njegovoj obitelji nastavljeno je nakon mise.

Na svećeničkom ređenju bili su upravitelji malog i velikog sjemeništa u Splitu koje je don Robert pohađao te drugi bogoslovi i sjemeništarci.

Robert Karačić, sin Branka i Božene r. Sršen, rođen je 1994. u Dubrovniku, kao treće dijete od sedmero braće i sestara. Nakon završetka osnovne škole u Cavtatu, upisao je Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Splitu kao sjemeništarac Dubrovačke biskupije, a potom 2013. godine svoj put kao bogoslov nastavlja u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu. Među kandidate za đakonat i prezbiterat na naslov Dubrovačke biskupije primljen je 16. ožujka 2016. godine. Službu lektora prima 19. ožujka 2016., a akolita 11. ožujka 2017. godine. Dana 26. rujna 2018. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu završio je Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij Filozofsko-teološki i stekao akademski naziv Magistar teologije. Za đakona je zaređen 9. studenog 2018. godine u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike, te je đakonski pastoralni praktikum vršio u župi sv. Mihajla u Dubrovniku. U toj župi vršit će i svoju prvu svećeničku službu nakon svećeničkog ređenja.