Koncelebrirali su tajnik i kancelar Mišel Grgurić, domaći župnik Richard Pavlić i župni vikar Mario Kralj. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Ivana Prpića Špike, uz orguljsku pratnju Milana Dučića.

Biskup je u propovijedi naglasio da svake godine na blagdan Božića slušamo prve retke Ivanova Evanđelja u kojima je u središtu pozornosti Božja Riječ, po kojoj je sve stvoreno i koja se u određenom trenutku povijesti utjelovila, postala čovjekom, i dijelila s ljudima njihov život sa svim radostima i patnjama, strahovima i nadama.

„Središnje riječi ove prve stranice Ivanova evanđelja su: ‘I Riječ tijelom postade i nastani se među nama’ (1,14). Sin Božji došao je k nama i nije nas napustio nego se nastanio među nama. On nije samo usput pohodio zemlju da bi se potom, definitivno vratio u svoju nebesku slavu, nego se trajno nastanio među nama, ostaje s nama, kako on sam veli: ‘u sve dane do svršetka svijeta’ (Mt 28,20). Ova istina daje sigurnost našem životu. Ona nam je jamstvo da nikada nismo sami i da nema tih životnih poteškoća koje s Njim ne bismo mogli riješiti. Ostaje uvijek pitanje: koliko smo svjesni ovih velikih istina? Zašto se kao vjernici u životu lako obeshrabrimo i dopustimo da nekada, i zbog malih životnih poteškoća, ostajemo bez radosti i nade, završimo u tjeskobama i razočaranjima? Odgovor može biti samo jedan: premalo računamo s Bogom, a oslanjamo se previše na svoje snage koje su veoma ograničene. Stoga ćemo se često naći u situacijama koje nas nadilaze i u kojima ćemo osjetiti potpunu nemoć pred problemima iz kojih nećemo vidjeti izlaza. Ovo su uvijek opasni životni trenutci u kojima lako izgubimo nadu i tama sve prekrije.

Isus je dobro znao kako čovjek lako upadne u ovakva stanja te je svojim učenicima ponavljao: ‘Ne bojte se! Ja sam s vama’. Govorio im je to i u nekim smrtnim pogibeljima u kojima su se našli, kao u trenutku kada se na njih sručila velika oluja dok su čamcem prelazili morem. Ljudski govoreći, kad više nisu mogli upravljati lađom, morali su uzdrhtati i bojati se. Isus nije htio reći da učenici nikada ne smiju doživjeti strah, jer to je nemoguće, a i Isus sâm poznaje strah iz svog iskustva, nego da nikada i ni u kojoj situaciji ne smiju izgubiti nadu, jer onaj koji vjeruje mora znati da Bog vidi njegovo stanje i da je Bogu sve moguće.“

Propovjednik je postavio pitanje: „Koliko vjerujemo u ovu istinu i koliko imamo iskustva Božje pomoći u našem životu? Možda nam se događalo da Božju intervenciju i pomoć u našim nevoljama ne pripisujemo Bogu, nego nekoj sreći, slučaju, ili nečemu što ni sami ne znamo što je. Bogu tada niti ne zahvalimo, jer nije nam do svijesti doprla istina da nam je On pomogao i ostajemo bez iskustva njegove pomoći. Zato, u nevoljama života manje računamo na Božju pomoć ili mu se obraćamo zazivima koji ne očituju našu vjeru: ‘Bože, ako postojiš, pomozi mi’. Sjetimo se čovjeka iz Evanđelja koji je Isusa molio da mu ozdravi dijete, riječima: ‘Ako što možeš, pomozi nam, smiluj nam se’ (Mk 9,22). Isus nezadovoljan njegovim „ako što možeš“, odgovara: ‘Sve je moguće onomu koji vjeruje.’ Nato je čovjek uzviknuo: ‘Vjerujem! Pomozi moju nevjeru!’ (Mk 9,23-24). Poteškoće su tada nestale, dijete je ozdravilo.

Sveti Pavao jedan je od Isusovih učenika koji je najviše propatio, ali nikada nije izgubio mir i vedrinu života. To samo zato, jer imao je jako iskustvo Isusove blizine i njegove pomoći. Zato može reći drugim kršćanima: ‘Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu očitujte svoje molitve Bogu’ (Fil 4,6).

Isusov dolazak navješćivali su kao dolazak svijetla koje prosvjetljuje svakog čovjeka (Iv 1,9), svijetlo koje rasvjetljuje svaku tamu i koje tama ne može obuzeti (Iv 1,9.5). Isusovo rođenje posvjedočilo je ljudima sâmo nebo kad anđeli javljaju pastirima događaj koji se zbio u Betlehemu. Potom se i cijela priroda uključila u to svjedočanstvo po zvijezdi koja je tu veliku istinu objavila mudracima na Istoku i koja ih je vodila na dalekom i opasnom putu prema Betlehemu.

Nakon svega ovoga Isusov dolazak u našu povijest ostao je u diskreciji, gotovo da se sve zaboravilo od objave neba i prirode. I tako sve do početka njegovog javnog djelovanja, gdje se kao Isusov svjedok pojavljuje jedan čovjek: Ivan Krstitelj. Isus dolazi kao svijetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, ali i pored toga nitko ga ne prepoznaje dok se nije pojavio čovjek, poslan od Boga, imenom Ivan: ‘On dođe kao svjedok, da posvjedoči za Svijetlo, da svi vjeruju po njemu.’ Isus je svijetlo različito od ovog prirodnog svijetla. On je svijetlo odozgor. Mi svi znamo da po prirodnim zakonima, svijetlo kada se upali, ili se prenese upaljenom svijećom, razgoni tamu. Isusovo svijetlo je drukčije. Ono razgoni tamu onoga koji ga prihvati, koji dopusti da to Svijetlo uđe u njegovo srce. Svi znamo da su Isusa slušali i uz njega bili mnogi ljudi, počevši od duhovnih i civilnih autoriteta, ali se nisu svi otvorili svijetlu, nisu ga htjeli primiti, nego su to svijetlo odbacili. Prihvatili su tamu i ostali u njoj. Da li više zbog neznanja ili tvrdokornosti?

Evanđelist, na neki način, odbija da je to neprihvaćanje bilo iz neznanja, jer čuli smo, kako Isusov svjedok Ivan Krstitelj upućujući ljude na Isusa ‘vičući’ da ga svi mogu čuti, svi mogu tu istinu provjeriti, mogu Isusu pristupiti i upoznati ga. Samo je važno iskreno i otvoreno srce! Nažalost, veći dio ljudi nije reagirao na Ivanov poziv, nisu otvorili svoje srce. Mnogi od njih imali su prilike vidjeti tolika Isusova čuda, do čuda u kojima Isus oživljava mrtve, ali ni to nije razbilo led njihovih srdaca. Zato evanđelist žalosno konstatira: ‘Svijet ga ne upozna. K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše’ (1,10-11). Ipak, bilo je i onih koji su ga prihvatili. Istina, mali broj, ali je njihov život, obasjan svijetlom Kristovim, prosvijetlio mnoge i oslobodio ih mraka i tame. I mali broj autentičnih Isusovih učenika može puno učiniti.

I danas imamo potrebu takvih svjedoka u ovom našem svijetu koji sve više okreće leđa Isusovom svijetlu. I danas imamo potrebu većeg broja onih koji će, poput Ivana Krstitelja, vikati i pokazivati Isusa, ne samo glasom usta, nego svijetlom svoga autentičnog kršćanskog života.

I danas Isus ima potrebu svjedoka koji će znati pokazati njegovu prisutnost u našem svijetu i pokazati svijetlo koje on nudi čovjeku našeg vremena kao odgovor na sve životne probleme. Uvjeren sam da čovjek našeg vremena odbacuje Isusa samo zato što ga ne poznaje, samo zato što se mnogi nisu s njim susreli po njegovim autentičnim svjedocima.

U svojoj knjizi „Sjećanja“ veliki bosanski pisac Meša Selimović govori o vjeroučiteljima koji su djelovali u školi koju je on pohađao. Bili su tamo katolički, pravoslavni i muslimanski vjeroučitelji. Na njega je najsnažniji dojam ostavio katolički vjeroučitelj. On tvrdi da mu, zbog tog vjeroučitelja, lik Isusa Krista nije izgubio ništa od svoje uzvišenosti i ljepote, bez obzira na sve devijacije koje su se događale u Crkvi tog vremena.

Vidimo, ljudi upoznaju Isusa po njegovim svjedocima. Nažalost, istina je i ono drugo: mnogi su odbacili Isusa zbog nedoličnog života onih koji su se predstavljali i predstavljaju se kao kršćani, a pokazali su Isusov lik koji ne privlači nego odbija.

Biskup je završio propovijed: „Neka Isus ne dopusti da itko od nas postane svojim životom kamen spoticanja onima koji možda, i nesvjesno traže Boga, ali ih onda neautentičan život kršćana od njega udalji.

Neka svima nama ovaj blagdan Božića donese više Isusova svijetla da bismo i sami mogli biti ono što Isus traži od svojih učenika kada veli: „Vi ste svijetlo svijeta“. Da budemo neke male zvijezde koje će pokazivati drugima put do Betlehema, do Isusa koji je u njihovim srcima, a toga nisu svjesni. Amen.“