Biskupijsko korizmeno hodočašće u pulsku katedralu

Program je počeo pokorničkim slavljem koje je vodio vlč. Jurica Vekić, župni vikar u župama Labinskog dekanata. U nagovoru, vlč. Vekić je naglasio kako je grijeh istinsko zlo koje pogađa čovjeka, uslijed kojega, ako je lakši, slabi odnos s Bogom, odnosno kida taj odnos ako je posrijedi smrtni grijeh, što je, u konačnici, najveća nesreća koja se čovjeku može dogoditi. Nadalje je pojasnio kako je grijeh strogo religijska kategorija te svijet kao sekularni ne pozna postojanje grijeha.

„Bog nam objavljuje što je ono što kida naš odnos s Njim, jer On to jedini zna. Mi po našoj vjeri moramo biti svjesni da griješimo i da padamo u grijehe, jer smo krhki, slabi, damo se lako zavesti“, pojasnio je. Upućujući na riječi sv. Ivana „tko grijeha nema, lažac je“, posvijestio je kako svi griješimo, ali Bog nas nije ostavio same, jer nam nudi sakrament pomirenja. „Po ispovijedi daje nam mogućnost da izađemo iz grijeha i da primimo Njegovu milost. No, za priznavanje grijeha pred svećenikom potrebna je poniznost. Moramo priznati svoju slabost, svoje grijehe. To nikada nije lagano, nije jednostavno, ali to nam otvara perspektivu da primimo Božje milosti. Kaže Isus ‘tko se više ponizuje, bit će uzvišen’. Onaj koji je više spreman izaći iz svoje bijede, iz svoga zla, taj ima predispoziciju primiti više milosti od samoga Boga“, rekao je vlč. Vekić.

Predvoditelj je naglasio kako „moramo biti svjesni da smo samo prolazna bića“ te uputio na obred pepeljenja i riječi „prah smo, i u prah ćemo se vratiti“. No, podsjetio je kako Bog želi od našeg prolaznog života napravi vječno, božansko, sretno biće, a to zahtjeva napor s naše strane, jer „On, Bog je sve učinio sa svoje strane, umrijevši za nas na križu.“ U završnom dijelu kratko je proveo kroz ispit savjesti prema Deset Božjih zapovijedi.

Uslijedila je prigoda za sakrament pomirenja za što je na raspolaganju bilo dvadesetak svećenika. Potom je održana pobožnost križnog puta, za čiju je organizaciju bio zadužen Pulski dekanat. Pobožnost je vodio o. Diego Deklić, iz samostana sv. Antuna Padovanskog, a čitali su čitači iz župa svetog Ivana Krstitelja i Krista Spasitelja. Križ su pred postajama nosili bogoslovi Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“. Nakon pobožnosti križnoga puta uslijedila je molitva pobožnosti krunice Božjega milosrđa.

Svečano misno slavlje, uz koncelebraciju tridesetak svećenika iz raznih dijelova biskupije, predvodio je biskup Štironja. Misna čitanja čitali su čitači iz Vodnjanskog dekanata, točnije iz Barbana, Galižane i Fažane.

Biskup Štironja je na početku propovijedi naglasio da pobožnost križnog puta potvrđuje snagu Isusove ljubavi prema čovjeku te je na taj način i čovjek pozvan uzvratiti tu istu ljubav koju nam na poseban način uprisutnjuje euharistija.

Biskup je podsjetio da je prvi križni put nastao u Jeruzalemu čije ulice i danas čuvaju uspomenu na taj Kristov križni put koji vjernicima pomaže da se otvore Božjoj Riječi i približe Isusu. „To je smisao i kršćanske vjere, približiti se Isusu, crpiti snagu iz njegova probodena boka i biti u svijetu kao Isus, utjeloviti njegov način života, živjeti Evanđelje i staviti ga u svoju svakodnevnicu“.

Nastavivši promišljanje o patnji biskup je posvijestio da, za razliku od čovjeka, „Isus trpi i pati, ne kuka, ne krivi nikoga za svoju sudbinu; ne razmišlja o tomu kako mu je, koliko ga bole rane; nije Isus okupiran sobom, ne pita: Zašto meni?“ Čovjek pak, u središte stavlja sebe i svoju bol. „Kako bi bilo lijepo kada bismo se mi ljudi u svom djelovanju oslobodili sebe i svoga egoizma“, primijetio je biskup te dodao: „Bila bi to istinska revolucija slobode i napretka, ne samo duhovna nego i društvena revolucija.“

Osvrnuvši se na čitanja četvrte korizmene nedjelje, biskup je istaknuo da ona potiču na razmišljanje o tomu kako čovjek zaboravlja svoj identitet i slobodu koju mu je Stvoritelj darovao. „Bog ljude neumorno podsjeća i iznovice zahvaća u ljudsku povijest na razne načine kako bi mu vratio slobodu, kako bi ga oslobodio robovanja i vratio mu izvorno dostojanstvo koje je čovjek grijehom izgubio“, rekao je biskup te naglasio da Bog i nas ljude ovoga vremena želi zaštititi i osloboditi svakoga ropstva. Potom je slikovito pojasnio što sve čovjeka u ovo naše vrijeme čini ovisnikom: „bez televizije smo osamljeni, bez telefona smo odsječeni od svijeta, bez materijalnih zaliha smo nesigurni i u strahu“; Bog nam šalje svoga Sina kako bi nas oslobodio.

Komentirajući riječi Poslanice: „Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi…., oživi zajedno s Kristom“, (Ef 2,4-10), biskup je naglasio da dok čovjek zbraja svoje uspjehe prema zemaljskim, materijalnim mjerilima, kroz npr. znanstvenu ili monetarnu perspektivu, „Božje mjere su milosrđe, ljubav, nada, praštanje.“

„I dok nam Isus nudi ove vrijednosti i kriterije, ne da se nadmašiti u dobroti, praštanju, ljubavi, u milosrđu… Isus nas poziva na natjecanja u ovim vrijednostima. Biti dobar svojoj obitelji, voljeti svoju suprugu, svoga supruga, voljeti sve ljude. Praštati svojim bližnjima, natjecati se u milosrđu i praštanju, tko će prije i tko će više oprostiti. Isus poziva na natjecanje u služenju. U služenju biti prvi, postići diplomu najuslužnije osobe“, naglasio je biskup Štironja.

„Kad bismo se natjecali u milosrđu i praštanju, u ljubavi i dobroti, zasigurno ne bi bilo ratova, svi bi bili slobodni i mirno spavali“, rekao je propovjednik te je citirao papu Franju koji često naglašava da u ratu nema pobjednika.

Biskup je stanje netrpeljivost i mržnje u svijetu, kao i ratna stradanja nazvao bolešću našega vremena od koje se treba liječiti evanđeoskim lijekom kojega nudi Isus, a to je „križ koji nas poziva na pomirenje i ljubav, koji ulijeva nadu da se može pobijediti bez ratova, i da mogu svi lijepo živjeti u ljubavi.“

Na kraju propovijedi biskup je naglasio: „Život nam je darovan zajedno s pozivom na program spasenja, Bog nam je poslao Sina da se svijet po njemu spasi. Slobodni smo izabrati taj program ili odbaciti. Prihvatiti ga znači raditi na sebi, uskladiti svoj život s Božjim zapovijedima, živjeti u miru sa svim ljudima, pripremiti se za konačni sud koji nikoga neće mimoići“ te zaključio pozivom na obraćenje koji odzvanja od početka korizme: „Sjetimo se da smo prašina i da ćemo se u prah vrati“, kao i onaj drugi poziv: „Obrati se i vjeru Evanđelju“.

Pjevao je katedralni zbor, uz sudjelovanje pjevača iz drugih župa, orguljsku pratnju orguljašice Paole Batel te pod dirigentskom palicom Vilme Grazie Žmak.