Poštovani uzoriti kardinale Josipe Bozaniću, poštovana braćo biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, hodočasnici, draga braćo i sestre!

Draga braćo i sestre!

Najprije Vam zahvaljujem na Vašoj gostoljubivosti s kojom ste danas primili nas, slovenske hodočasnike, ovdje u Krašiću. Naše današnje zajedničko slovensko-hrvatsko hodočašće u prvom redu je izraz zahvalnosti blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, koji je godine 1941., za vrijeme okupacije tadašnje Jugoslavije, primio 535 prognanih svećenika iz slovenskog područja što su ga zauzeli Nijemci. Ti slovenski svećenici iz tadašnje Mariborske i Ljubljanske biskupije, koji su bili iseljeni u Hrvatsku, na inicijativu kardinala Stepinca smješteni su po župama ovdje u Hrvatskoj te su tako bili spašeni od trpljenja u logorima; mnogi među njima spašeni su od smrti koja je tada prijetila na svakom koraku.

Zbog zaslijepljenosti ljudi, koji su tada kod nas nasilno preuzeli vlast, svećenici i, također, brojni nacionalno osviješteni laici, bili su prognani i postali su izbjeglice.

Postali su kao bespomoćni janjci. A blaženi Alojzije Stepinac ih je primio i pokazao im svoju ljudsku veličinu i srce koje je gorjelo ljubavlju. Uistinu, po uzoru na Isusa, Dobroga Pastira.

Njemačka okupatorska vlast u to vrijeme nije bila spremna podnositi svećenike, za koje se znalo da su „jedno s narodom naše zemlje“. Zato su ih prognali. Doista su se bojali da bi nacionalno osviješteni svećenici mogli postati velika prepreka njihovim ciljevima, među kojima je najprije bilo što prije germanizirati zemlju koju su zauzeli vojnom silom.

U svakom povijesnom razdoblju, također i danas, do izražaja dolazi ljudski ponos i sebičnost, kada netko misli samo na svoju korist ili na korist određene manjine i želi svoje namjere ostvariti pod svaku cijenu. Ako ne drugačije, onda nasiljem. Isus, međutim, nas, svoje učenike poziva na ljubav. Ljubav, kojoj nas poučava Isus u evanđelju, nije tek neka ideja ili lijepa riječ, već je, jednostavno, hod za Njim; ona je darivanje samoga sebe drugomu – bližnjemu.

Smisao kršćanske ljubavi nalazi se u darivanju, žrtvi; zato o darivanju i o kršćanskoj ljubavi ne možemo govoriti kad nismo spremni čovjeku, koji je u potrebi ili neimaštini, dati barem nešto od svoga obilja.

Istinska ljubav pokazuje se onda kada je čovjek spreman darovati ono što i sam treba, pa i samoga sebe, ako to okolnosti traže. Čovjek se daruje kada u svoj poniznost prima bližnjega kao brata ili sestru.

Vidljivi povijesni trag takve ostvarene evanđeoske ljubavi otkriva nam se kada gledamo okolnosti u kojima je tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac primao slovenske svećenike. To su bili teški trenutci kada su i njegovi domaći svećenici trebali pomoć. Njegovo djelovanje ističe ga kao muža širokog i otvorenog srca. U prognanim svećenicima prepoznao je Isusa, koji kao prognanik kuca na vrata. On ih je, unatoč teškim okolnostima i neimaštini, primio kao subraću.

Evanđeoski ulomak, iz kojeg dolazi geslo našeg susreta „Pošalji radnike u žetvu svoju“, progovara nam o tome kako Isus šalje prve navjestitelje. Očekivali bismo da će Isus svojim učenicima, koje šalje naviještati, nabrojiti koje vjerske istine moraju staviti u prvi plan svoga navještaja ili koje zapovijedi da izdvoje kao najvažnije; kako bi ljudi mogli sigurno doći u nebesko kraljevstvo. A Isus posvećuje veću pažnju i stavlja veći naglasak na to kako se moraju ponašati pred ljudima. Povrh svega, neka budu svjesni da su poslani kao janjci među vukove, ali, budući da ih On šalje, neka se ne boje nikakvih prijetnji. Uči ih da budu skromni, nenavezani na materijalna dobra, da budu zadovoljni darovima što će ih primiti. Isus želi od njih, koje šalje, da budu više svjedoci životom, nego navjestitelji evanđelja samo riječju. Također, i danas opažamo da ljudi prihvaćaju kršćanski navještaj evanđelja samo ako mi kršćani živimo ono što vjerujemo i propovijedamo.

Kao kršćani pozvani smo u zajedništvo Crkve. Naš kršćanski poziv se doista sastoji od toga da na putu našega života zajedno hodočastimo kao zajednica Isusovih učenika, kao braća i sestre. To naše zajedničko putovanje je obilježeno mnogim radostima, ali se, isto tako, susrećemo i s raznim problemima i izazovima sadašnjeg trenutka. U zajedništvu prepoznajemo kako svatko ima svoju važnost, svoje darove i različite sposobnosti. Nas Slovence i Hrvate, uz zajedničke slavenske korijene, povezuje i ista kršćanska, katolička vjera. Zbog toga možemo opravdano reći da pripadamo dvama ne samo susjednim, nego i dvama bratskim narodima. Unatoč tome, doživljavamo kako naši susjedski i bratski odnos urušavaju drugi (politički) interesi kada dolaze previše do izražaja.

U pitanjima, za koja ne nalazimo zajedničkih odgovora, uzor nam moraju biti dvojica Isusovih učenika koji su na uskrsno jutro bili na putu u Emaus. Bili su ispunjeni žalošću jer su bili uvjereni da je, nakon Velikog petka i nakon što su Isusa položili u grob, sve izgubljeno; da život, nakon što je Isus umro na križu i bio pokopan, nema više smisla.

Život kršćana bez Isusa zaista nema smisla! I koliko puta smo mi slični toj dvojici učenika. To se događa uvijek kad i nama nedostaje vjere i kad se više ne mijenjamo na temelju poruke Isusova evanđelja, koja je ljubav. Koliko puta mi kršćani živimo bez ljubavi, bez poštovanja drugoga. Koliko puta  rušimo mostove prijateljstva, umjesto da ih gradimo. Da, češće smo slični učenicima kojima se na putu u Emaus pridružio Isus, a nisu ga prepoznali. Mislili su da je stranac.

Tako i mi živimo međusobno kao stranci i ne poznajemo se; iako smo nekima susjedi ili smo nekoliko desetljeća živjeli zajedno. Najgore je kada jedni drugima postanemo stranci unutar naših obitelji. Današnji brzi ritam života toliko nas puta odvaja od onoga što je temeljno: dati vrijeme drugome za istinski odnos, za dublje međusobno upoznavanje.

Učenici na putu u Emaus upoznaju Isusa nakon što su zajedno s njim večerali, kad su Isus i oba učenika zajedno lomili kruh i podijelili ga. I to lomljenje kruha danas je za nas sveta euharistija koja nas okuplja oko ovog oltara. Također i za nas vjernike Hrvate i Slovence, neka euharistija, koju blagujemo, bude snaga za naše jedinstvo i znak tog jedinstva. To zajedničko blagovanje euharistije i susret oko oltar danas je najljepši izvanjski znak naše međusobne povezanosti. Neka ne ostane samo na izvanjskome, nek nas Božja snaga u koju se uzdamo uvijek više povezuje i učini nas pravim Isusovim učenicima koji će uvijek nastojati biti međusobno braća i sestre. Unatoč različitostima budimo graditelji Božjeg kraljevstva i na temelju evanđelja ostvarujmo poštenu, sretnu i sigurnu sadašnjost – koja će biti garancija za svjetlu budućnost oba naroda.

Draga braćo i sestre, budimo oni koji u ovaj svijet nose mir, pomirenje, radost života – sve to na temelju evanđeoskih vrednota. Na taj ćemo način na putu vjere u Isusa nositi svjetlo u ovaj naš svijet, tamo gdje su istinske vrednote toliko puta zaboravljene, zanemarene, gdje nam toliko puta nedostaje optimizma. Isus je za svakoga od nas na križu darovao svoj život da bismo mogli živjeti u njegovoj ljubavi ljepšim i ispunjenijim životom. Prihvatimo tu Božju ljubav i nastojmo graditi mostove među sobom – mostove prijateljstva, žive vjere, međusobnog poštovanja, prave ljubavi koja ima svoj izvor u Bogu.

Ako želimo susresti bližnjega, ako želimo pronaći prijatelja, moramo ići na put. Današnji zajednički susret je poziv svakome da zajedno krenemo na put prijateljstva i hoda za Isusom Kristom. U tome nek nam blaženi kardinal Alojzije Stepinac bude svijetli primjer i zagovornik kod Boga. Amen.